Ovaj će tjedan biti u hrvatskoj povijesti trajno obilježen viješću da je svoje oči zauvijek sklopio akademik, urednik brojnih antologija, kritičkih i sabranih izdanja djela hrvatskih književnika 19. i 20. stoljeća, počasni građanin desetak gradova i mjesta, ali i Slavonskog Broda, hrvatski bard Dragutin Tadijanović. Zatalo je njegovo srce što kucalo je kao zlatan sat. Na ovaj je svijet došao jedan sat iza ponoći u subotu 4. studenoga 1905. u Rastušju, a napustio ga je u srijedu, 27. lipnja 2007. oko 20,30 sati u Zagrebu. Između ta dva datuma stisnule su se gotovo 102 godine. Stisnule, jer toliko su bile nabijene nepresušnom Tadijanovićevom energijom da niti to nije bilo dovoljno da bi napravio sve što je želio. A napravio je puno. Pjesme je, naime, počeo pisati još 1918., te je u gotovo devedeset godina svoga stvaralaštva - jer stihotvorio je gotovo do posljednjeg daha, napisao je i objavio preko pet stotina pjesama. O knjigama koje je objavio, priredio i uredio, da i ne govorimo.

Dragutin Tadijanović, naš Tadija, kako su ga zvali gotovo svi koji su ga imali čast susresti bar na trenutak, nedvojbeno je jedna od najvećih ličnosti hrvatske kulture 20. stoljeća. Živio je, kako je volio reći od Franje (Josipa I.) do Franje (Tuđmana) i još, te je svjedočio i Prvom i Drugom svjetskom i Domovinskom ratu... Svjedočio je čitavom nizu povijesnih događaja (poput otvaranja Hrvatskoga doma u Brodu 1925.) i tehnološkog napretka 20. i 21. stoljeća u koje je s nama zakoračio (pjesma Plinska svjetiljka podsjeća na plinsku rasvjetu na brodskim ulicama, jer električno je svjetlo Brod dobio tek 1925.), poznavao i prijateljevao s nekim od najznamenitijih ličnosti hrvatske kulture s konca 19. i čitavog 20. stoljeća, a s Ivanom Brlić-Mažuranić se "susreo" kada je u istom broju Hrvatske revije objavljena njezina znamenita Autobiografija i njegova pjesma. Na pragu stotinu i drugog rođendana, Dragutin Tadijanović je već odavna bio "živi klasik hrvatskoga pjesništva" i "pjesnik-institucija" uz čiju su poeziju stasavale čitave generacije, opijajući se naizgled jednostavnim ali čvrstim i ritmičnim stihovima tog "pjesnika iz Rastušja". Tadija je, kao nitko prije i nitko poslije njega, uveo u poeziju zavičaj iako ga se ni na koji način ne može smatrati zavičajnim niti lokalnim pjesnikom. Zavičajno i osobno pretvorio je u univerzalno, svakome blisko i prepoznatljivo. Jednako je tako univerzalno znao pretvoriti u osobno, pa proslijediti čitatelju kako bi i on to posvojio.

Po mnogočemu Dragutin Tadijanović je bio drugačiji od ostalih pjesnika. Svaka je njegova pjesma vrlo precizno signirana, a s vremenom je najznačajnije popratio i zanimljivim komentarima (povijest književnosti morat će se još pozabaviti ovim dijelom Tadijanovićeva književnog stvaralaštva). Kao urednik kritičkih i sabranih djela drugih književnika i jedan od najboljih poznavatelja hrvatskih književnih tokova 19. i 20. stoljeća, u Hrvatskoj je utemeljio normu vrlo preciznog i kvalitetnog pristupa ovome zahtjevnom poslu, o čemu se u javnosti malo zna i govori. I to je jedna od Tadijanovićevih uloga koje tek valja objektivno sagledati.

Stope Dragutina Tadijanovića trajno su obilježile brodske ulice, kako u vrijeme njegova djetinjstva i mladosti, gimnazijskoga školovanja, stanovanja u Samostanu, prvih ljubavi, tako i brojnim kasnijim dolascima, predstavljanjima knjiga, susretima s mladima, proslavama rođendana... radi toga je Grad Slavonski Brod dodijelio 4. studenoga 1998. godine Dragutinu Tadijanoviću Povelju počasnog građanina. Nekoliko mjeseci prije toga Brod je s Jelom i Dragutinom Tadijanovićem potpisao ugovor o darivanju u kojem oni Slavonskom Brodu daruju cjelokupnu svoju ostavštinu za budući "Spomen-dom Dragutina Tadijanovića". Za to je pripremljen prostor u palači Horvat (Starčevićeva 8), čije je preuređenje počelo u veljači 2005., a prostor je otvoren za Tadijin 101. rođendan, 2006. godine, no još uvijek očekuje brojne i prebrojne knjige, dokumente i pisama što su se s godinama skupljali u zagrebačkoj Gajevoj 2a koji su čitavu godinu čekali povratak Pjesnika u svoj dom, ali nisu dočekali. Ipak, novi će dom Tadija imati u Brodu, ali neće to biti mjesto njegova posljednjeg počivališta nego mjesto novoga života. Tadija će, po svojim pjesmama, zauvijek ostati s nama, stoga mu nećemo reći posljednje zbogom, nego - Do novoga čitanja, Tadija! Do nove gozbe uz Tvoj književni stol.

Dunja Vanić