- Labrador Fredi ima dvije godine, crn je s malo bjeline na prsima, i živi s nama u obitelji. Uzgajivači su mi kazali kako je višak u leglu, tako da je rasni pas bez papira. Fredi mi je veselje. Sam sam kod kuće, jer supruga ode na posao. On me nasmije, opusti, zaista je zabavan. U susjedstvu je ženka, pa ima prijateljicu. Kažu kako su labradori odlični kućni psi jer nisu agresivni, nego su samo veliki, ali potpuno bezopasni. Uvjerio sam se u to. Hranim ga kako su me savjetovali, jedanput na dan i to je iza podneva, uglavnom kupovnom hranom s puno riže. Poslastica su mu jabuke, koje dobiva kada nešto dobro napravi. Fredi je bio poput svih štenaca, mala štetočina, grizao cipele i papuče, pojeo mi je lozu. Ali sada, kao odrasli je dobar. Kći ga je nabavila, a kad se udala otišla je iz kuće. Fredi je ostao s nama i ne žalim se. Naravno da ga pustimo u kuću, iako voli biti u dvorištu. U kući ima svoje mjesto, fotelju u kojoj se odmara i u kojoj spava, i koju nas dvojica dijelimo. Kupanje baš ne voli, jedino ljeti u bazenčiću koji postavimo u dvorište. U mirovini sam, oko osam godina, poslije posla u Đuri Đakoviću, gdje sam bio tokar. Zadovoljan sam, ali mi je žao djece, kojoj smo više toga htjeli pružiti da sam ostao raditi, pričao nam je Ivo Katalinić. No, složio se da mora biti realan: - Teško smo, ja i neke kolege, prihvatili umirovljenje. U početku nisam mogao spavati, a sada s neke distance mi se čini da je bilo puno naivnosti. Na kraju sam zaključio kako je najvažnije da sam zdrav i da se sada mogu posvetiti nekim svojim poslovima, uređenju okućnice i posebno voćnjaku. Imam voćnjak, krušaka, jabuka, šljiva... u kojemu tri godine sve radim sam i onako kako su to radili stari. U mojoj umirovljeničkoj priči Fredi ima posebno mjesto. On je dobroćudan pas, ali je velik i nehotice može povrijediti čovjeka, osobito dijete. To me plaši. A opet, poslušan je, i prati što mu govorim. Kad mu kažem da sjedne ili da ode na svoje mjesto, posluša me. Ali mačke ga mogu izludjeti. Vodim ga uredno kod veterinara, cijepimo ga, svakog mjeseca mu stavljam ampule protiv nametnika. Normalno je da je meni najprivrženiji, jer sam ja ipak najviše s njim. Kad sam umoran dođe i hoće mi sjesti u krilo. Prava je maza. Tepam mu da je mudrijaš, jer sve prati, i siguran sam, sve razumije. Svake večeri ga vodim u šetnju, ali najčešće po mraku. Posebna je priča vezana za glazbu i harmoniku. Sviram je od 13. godine. Nisam išao u glazbenu školu, nego sam samouk. Uglavnom sviram na raznim druženjima, idem u Bicko Selo i pjevam u Muškoj pjevačkoj skupini "Biđani". Kod kuće čim uzmem harmoniku Fredi mi priđe pa počne lajati, a onda polako prelazi u neko mrmljanje, koje je sigurno neko njegovo pjevanje. Svi naši prijatelji i gosti se ne mogu tome načuditi, a Fredi u harmoniku gura njušku i kao da me potiče da nastavim zajedno izvoditi našu neobičnu glazbenu predstavu.

Samo oni koji imaju psa razumiju prijateljstvo Ive i Fredija, koji je za svog vlasnika i veselje i briga i radost, i bezpogovorno odani prijatelj.

K. Bognar