* Životna priča Jelene Ivezić počela je prije 26 godina u rodilištu slavonskobrodske bolnice. Djetinjstvo u Oriovcu, polazak u školu i... otkud košarka?

- Počelo je stvarno slučajno. Kad sam išla u četvrti razred na mojoj Osnovnoj školi «Dr. Stjepan Ilijašević» pojavio se oglas s pozivom djevojčicama i dječacima koji žele trenirati košarku. Jedan moj prijatelj je rekao: «Idemo vidjeti!», i došli smo na prvi trening. Svidjelo mi se i ostala sam! Prvi su mi treneri bili Tihomir Bunčić i Predrag Đukić. Onda sam negdje s 12-13 godina čula poziv na Radio Brodu za djevojčice koje bi željele trenirati i odlučila sam pokušati. Išla sam u Brod, trenirale smo po školskim dvoranama, ali to nije dugo trajalo i opet sam se vratila u oriovački klub. Nedugo nakon toga igrale smo utakmicu protiv slavonskobrodskog kluba (tada je bio ŽKK «Brod 1244»). Trener Brođanki Dalibor Kikerec me zamijetio i pozvao da im se pridružim, pa sam ponovno krenula na treninge u Brod. Uz Kikereca trener nam je tada bio i Antun Premuž i ubrzo sam uključena u seniorsku ekipu.

* Tad si još išla u osnovnu školu, kako je uopće sve funkcioniralo?

- Ajoj, nije bilo ni malo lako! Roditelji su najviše trpjeli, pogotovo mama. Svakodnevno su me vozili iz Oriovca na trening u Brod, pa natrag kući, a trebalo je sve stići odraditi. Znaš kako je na selu, puno je posla, ali nikada nisam izostala s treninga i to je nešto zbog čega sam roditeljima neizmjerno zahvalna.

* I onda slijedi odlazak u Zagreb...

- Klub u Brodu je bio na izdisaju, pa sam odlučila pokušati u Zagrebu. U Montmontaži me nisu htjeli (kakav kiks!, nap. au.), pa sam otišla u Košarkaški klub Croatia. Dobro je krenulo, već te prve godine su me pozvali u selekciju Zagreba, sljedeće godine u kadetsku reprezentaciju Hrvatske i tako... sve je išlo uzlaznom putanjom.

* Imala si tada 14 godina, kako si se snašla u velikom gradu?

- Bilo je, najblaže rečeno, čudno. Bila sam dijete koje se do tada budilo uz mamin doručak, živjela u poznatom okruženju i odjednom svega toga nije bilo. Ali, imala sam cilj, htjela sam nešto napraviti u košarci, i onda je sve lakše išlo. Živjela sam u domu, prvih dana je bilo dosta teško, ali kada sam stekla prijatelje, kad smo složili društvo, te su mi četiri godine ostale u prelijepom sjećanju. Sa sportske strane nizali su se uspjesi, osvajali smo sva prvenstva za mlađe uzraste i logičan je bio ulazak u seniorski sastav. U prvoj ekipi sam vremenom postala nositelj igre, ali nažalost, iako je to bila sjajna sredina, kola su krenula nizbrdo i dogodio se raspad kluba.

* Pa je logičan bio odlazak u inozemstvo...

- Točno tako! Prvo sam igrala u Turskoj, pa u Španjolskoj i onda u Mađarskoj, u Pečuhu. Tu sam zadobila tešku ozljedu, popucali su prednji križni ligamenti, cijelu sezonu je trajao oporavak i kad sam prizdravila stigao je poziv iz Gospića. Eto, dvije godine sam tamo i sad sam potpisala novi ugovor, na još dvije godine. Tu mi je dobro, a s obzirom na ova krizna vremena, u inozemstvu se ne mogu ostvariti ugovori kao nekada, pa mi je bolje još neko vrijeme biti u Hrvatskoj.

* Ali nisi potpuno odustala od inozemstva?

- Svakako ću se još okušati vani, a kad će to biti, vidjet ćemo. Mislim da nisam dosegnula vrh, mogu još napredovati, pa mi je žao što u Pečuhu zbog ozljede nisam mogla više pokazati. Tamo mi je trener bio Laszlo Ratgeber, jedn od najboljih europskih stručnjaka i sigurno bih pod njegovim vodstvom puno napredovala. Ali, bit će prilike, nadam se.

* Želiš li jednom zaigrati i u ženskoj NBA ligi?

- Ne, nikada! To me uopće ne privlači. Tamo je sve po sistemu «run and gun», tko je nabildaniji i ima više snage, taj dobije. Europska je košarka puno ljepša i nikad ju ne bih mijenjala za američku. Čak mi je i muška europska košarka zanimljivija od NBA.

* Jesi li imala košarkaške uzore kad si bila klinka?

- Nisam ni u kome gledala idola, ali me oduševljavala Danira Nakić. Imala sam želju da ju samo jednom vidim kako igra i to je to. I onda, kad sam došla u Croatiju, pogledam na parket, a tamo Danira trenira!!! E, to je bio događaj!

* U čemu je tajna te ženske košarke u Gospiću? Iz godine u godinu osvajate prvenstva, Kupove, odlični ste na međunarodnoj sceni... A oni su mala sredina i uz to nemaju nekakvu jaku školu košarke pa da proizvode igračice...

- Nemaju domaćih, ali su stvarno jako dobro organizirani. Uprava dobro radi, složila se odlična ekipa, trener Bralić je sve postavio na svoje mjesto, cure su dobra klapa i onda rezultat ne može izostati. Jedino mi je žao što ove godine nismo «pokorile» Europu!

* Iza tebe je vrhunska sezona, Anđa Jelavić je za «milimetar» bila ispred tebe u izboru za najbolju hrvatsku košarkašicu. Uz to, sjajno igraš u reprezentaciji, u nedavno završenim kvalifikacijama za Europsko prvenstvo bila si vjerojatno najbolja... Baš te ide i pohvale stižu sa svih strana!

- Nastojim to prihvatiti što normalnije i smirenije. Jer, kako stižu pohvale, tako će doći i kritike i ako sve uzimaš previše k srcu, neće biti dobro. Ja uvijek nastojim dati sve od sebe, a ne može uvijek biti idealno. Naravno da mi je drago kad ljudi primijete moje dobre igre. Kome ne bi bilo drago...

* Već si nekih šest-sedam godina u seniorskoj reprezentaciji i čini mi se da imate «ono nešto». Je li vrijeme da napravite neki dobar rezultat?

- A trebale bismo nešto učiniti! Ne bih sad spominjala nekakve medalje i pobjednička postolja, ali voljela bih da ostvarimo dobar plasman na Europskom prvenstvu. To ovisi o puno detalja, od toga kakvu ćemo skupinu izvući do pitanja hoće li forma biti tempirana za pravi trenutak. To nam se, recimo, dogodilo na prošlom EP. U pripremama smo rasturale, sve pobjeđivale i onda na prvenstvu doživimo debakl. Top-forma je prošla i sve je palo u vodu.

* Koliko danas može zaraditi jedna vrhunska europska košarkašica?

- Pa, da nema krize, sigurno je da kvalitetna igračica može dobiti stotinjak tisuća eura po sezoni. Kod nas je to puno, puno manje.

* Kako upražnjavaš slobodno vrijeme? Nekakav hobi ili...

- Kad god mogu, dolazim kući, u Oriovac. Obožavam se igrati s nećacima, a ima ih sedmero, raznih uzrasta. S njima baš uživam. Općenito uvijek nastojim odlaziti kod mojih, u Oriovcu su mi roditelji i jedna seka, a druga živi u Njemačkoj. Svi me jako podržavaju, često dolaze na utakmice u Gospić i nevjerojatno puno mi znače u životu. Mama svaku utakmicu «igra» samnom, nekad joj znam malo slagati i kažem joj kako igramo u drugom terminu da ne strepi, pa samo nazovem nakon utakmice i kažem - gotovo je.

* A dečko?

- Paaa, imam dečka, iz Gospića je...

* Ode Oriovčanka za Ličanina!

- Kad sam odlazila u Gospić svi su rekli kako ću naći nekog Ličanina, a ja sam odgovarala - nema šanse! Kad eto... A i tata mi je Ličanin!

* Prepoznatljiv je tvoj flaster iznad oka za vrijeme utakmice. Imaš piercing...

- Imam dva! Piercinge skinem dok igramo, flaster stavljam iz navike. Imam i dvije tetovaže. Jednu na ramenu sa slovima IBI, što su inicijali roditelja i Boga (Iva, Bog, Ivan) i jednu na srcu, kao sjećanje na pokojnog djeda. Mislim da će tetovaža biti još, a sve zavisi od prilike.

* Vjera ti puno znači?

- Znači! Mama se, naravno, puno više moli od mene, ali i ja se prije utakmice pomolim, platim misu... Kad god je teško, u Bogu mogu naći utjehu i olakšanje.

* Jednu kvalifikacijsku utakmicu za Europsko prvenstvo igrale ste u Brodu, bile ste ovdje tjedan dana na pripremama... kako ti se čini?

- Ma, fenomenalno! Dvorana je bila puna, navijanje je bilo izvrsno, vidjela sam puno ljudi iz Oriovca na tribinama... Baš mi je bilo drago. A i sve ostalo je odlično, od hotela i osoblja, preko dvorane Vijuš gdje smo imale vrhunske uvjete i svi su nam ugađali. I sve cure iz reprezentacije su prezadovoljne, ne znamo kome bismo sve uputile zahvale jer se Brod pokazao u najljepšem mogućem svjetlu. Od svih domaćina gdje smo igrali, Brođani su bili najbolji. Da se pita nas reprezentativke, mi bismo uvijek dolazile ovamo igrati!

Marin Kovačević