- Za ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čulo je 70 posto starijih osoba, ali samo ih sedam posto zna u čemu je glavna razlika između ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju. Većina ih, 59 posto, tu razliku ne zna, a ostali koji su izjavili da znaju razliku ili je ne znaju objasniti ili je tumače pogrešno - podaci su dobiveni u istraživanju "Znate li što potpisujete? – Starije osobe i rizici dosmrtnog uzdržavanja", koje je 2018. godine proveo Ured pučke pravobraniteljice na 500 osoba starijih od 65 godina. Pojednostavljeno rečeno, ugovor o doživotnom uzdržavanju znači da će onaj tko skrbi o starijoj osobi njezinu imovinu dobiti tek nakon smrti te uzdržavane osobe, a dosmrtno uzdržavanje podrazumijeva da se uzdržavatelj trenutačno, čim potpišu ugovor o uzdržavanju, upisuje kao vlasnik na imovinu te starije osobe o kojoj skrbi.
Puno je zlouporaba ugovora
- Ono što se kod nas najčešće događa radi se o starijim osobama koje ostaju same u kućanstvu i nakon određenog vremena ne mogu skrbiti same o sebi i trebaju nekoga tko će brinuti o njima. Uglavnom se njihova djeca ne angažiraju oko toga i oni dolaze u Centar za socijalnu skrb, odnosno uvijek je to prijava susjeda ili nekog trećeg da u kućantsvu boravi starija osoba koja ne može zadovoljiti minimum svojih potreba. Sve njih koji žele ići u smještaj, obično smještamo u udomiteljske obitelji, a ako te starije osobe imaju djecu onda nastaje obveza i za djecu što bude dvosjekli mač, jer oni ne žele ni reći adresu svoje djece, niti žele bilo kakvu obvezu djeci nametati, pa odustaju i od organiziranog smještaja, radije ostaju sami živjeti u kući i tako životariti da ne bi izložili svoju djecu. No, od prošle godine imamo zakon kojim su djeca obvezna uzdržavati svoje roditelje, brinuti o njihovim osnovnim životnim potrebama, a ako to ne čine trebali bi i kazneno odgovarati, ali roditelji za tim nikada ne posežu - ističe Anica Gusak-Krajnović, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Slavonski Brod.
Dodaje da starije osobe koje nemaju djecu, ni obveznike uzdržavanja najčešće zaključuju ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju: - Tu se događaju neadekvatne brige o starima i manipulacije. Često imamo slučajeve da je jedno u ugovoru, a nešto drugo na terenu. Kad u Centru saslušavamo jednu i drugu stranu onda imate stariju osobu koja ima skromnije želje, a ni te želje nisu ispunjene, dok davatelj uzdržavanja ima svoj redovni, svakodnevni život i ovo je njemu nešto usput. Upravo smo zbog toga raznim edukacijama među starijom populacijom i kroz projekte pokušavali objasniti im da ukoliko takva skrb ne ide, ako se nešto ne poštuje, da se uvijek mogu javiti u Centar i takav ugovor se može poništiti, raskinuti i ići ispočetka, odnosno naći adekvatnu skrb. No, rijetko dođe do raskida ugovora, ali ima jako puno zlouporaba tih ugovora. Dugotrajan je to i sudski proces, pa kad organiziramo smještaj za te ljude, dugo vremena treba da se ugovor raskine i da dođe do toga da ta stara osoba može samostalno plaćati smještaj.
Djeca su zakonski obvezna skrbiti o roditeljima
Primjećuje se kako u posljednje vrijeme ima dosta zapuštenih starih osoba koje su sa svojom djecom zaključila ugovor o uzdržavanju, što je baš žalosno. - Ukoliko ljudi žele zaključiti ugovore mi ih kao Centar ne možemo spriječiti. Uglavnom za te starije osobe je i ono malo što dobiju u domu kod pružatelja usluge puno u odnosu na ono što su imali kad su bili sami, pa se boje da će izgubiti i to malo što imaju. U toj dobi promjene su teške, problem je premještaj iz jedne udomiteljske obitelji u drugu, kod starih je to navika i sigurnost. Zato nisu ni motivirani da uopće o tome razgovaraju, imaju minimum i to je to - zaključuje ravnateljica Gusak-Krajnović.
Na području slavonskobrodskog Centra za socijalnu skrb 70 je udomiteljskih obitelji za odrasle osobe i prije dvije godine je napravljena revizija tih udomiteljskih obitelji i tamo gdje je bilo više korisnika od dopuštenog ili su stari izmješteni ili su ukinute dozvole za te udomiteljske obitelji. Određeni dio bivših udomitelja nastavio je brinuti o tim starim osobama, ali onda su to njihovi privatni aranžmani.
- Istina je da je briga o starima nekima i plaća, to i treba shvatiti kao posao, ali dio toga posla je kvalitetno pružanje usluga. Ako se događa da je loša higijena, da su zapušteni nemamo što razgovarati više, propisano je koliko trebaju imati obroka. Uvijek bi se trebalo konzultirati pri potpisivanju tih ugovora. Problem je kad stari zaključuju ugovore s osobama koje su nedavno upoznale i one im se u mjesec, dva predstave kao dobre, kvalitetne osobe. Ne događaju se tako često problemi kod ljudi koji se poznaju dugo godina, onda je i logičan slijed zaključenje ugovora. Imali smo primjer psihički bolesne osobe koja ima vrijednu imovinu, a upoznala je osobu prije nekoliko mjeseci koja jako dobro brine o njoj i zauzvrat će dobiti tu njezinu imovinu. Našom procjenom i i radom utvrdili smo da ta osoba mora biti lišena poslovne sposobnosti, a osobu koja brine o njoj mi onda obrađujemo za skrbnika. Ukoliko je netko skrbnik ima manju mogućnost za nekakvu prevaru ili bilo što slično, jer za svaku važniju radnju mora dobiti odobrenje Centra za socijalnu skrbi - ističe ravnateljica slavonskobrodskog Centra za socijalnu skrb. Dodaje kako je projekt Zaželi velika pomoć što se tiče terena jer znaju da starije osobe netko redovito obilazi i pruža im usluge koje ne mogu sami obaviti, iako i tu bude problema, ali se oni odmah i rješavaju.
Svaka druga starija osoba živi sama
Problemi s kojima se suočavaju stariji jedan su od prioriteta rada Ureda pučke pravobraniteljice, a u Uredu ističu kako je jedna od najvećih poteškoća s kojima se suočavaju starije osobe u Hrvatskoj neimaština: - Prosječna mirovina je tek 100 kuna iznad granice siromaštva, a najniža je značajno ispod toga, pa i ne čudi da gotovo svaka treća osoba iznad 65 godina živi u riziku od siromaštva, dvostruko više od prosjeka EU, a u toj situaciji je čak svaka druga starija osoba koja živi sama. U isto vrijeme, socijalne naknade su preniske i ne omogućuju zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, a mreža socijalnih usluga nije dovoljno razvijena pa one nisu dostupne u brojnim dijelovima zemlje, primjerice pomoć u kući ili dnevni boravak. Zato smo tražili da se ubrza uvođenje nacionalne mirovine, a izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi poveća iznos zajamčene minimalne naknade za starije, proširi ponuda socijalnih usluga i ublaži prihodovni cenzus za pomoć u kući, što može pomoći starijima da što duže ostanu u svojim domovima. Nadamo se da će ove preporuke biti ispunjene, što bismo trebali uskoro doznati, nakon što je najavljeno donošenje novog Zakona o socijalnoj skrbi. Također, godinama tražimo i sustav podrške za sve koji brinu o svojim starijim članovima obitelji koji ne mogu, primjerice, uzeti bolovanje ili raditi po prilagođenom radnom vremenu da bi se o njima skrbili, kao što mogu roditelji malodobne djece. Zbog toga ovise o dobroj volji svojih poslodavaca ili se, zbog dugih lista čekanja, okreću crnom tržištu i smještaju roditelje tamo gdje ima mjesta, a ne tamo gdje će biti adekvatno zbrinuti.
Stari ostaju bez imovine i bez skrbi
Poseban problem, ističu u Uredu pučke pravobraniteljice, su i zlouporabe ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kada stariji često ostaju i bez imovine i bez skrbi u trenucima kada im je ona najpotrebnija: - O ovom problemu smo i proveli istraživanje koje je pokazalo da tek 7 posto starijih, koji su čuli za ugovore o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju, zna koja je razlika između njih. Također, čak 63 posto starijih, koji su potpisali ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, nije se nikome obratilo za dodatne informacije u vezi s njihovim pravima iz ugovora. Ovi podaci pokazuju koliko je veliki prostor za zlouporabe ugovora, kao i potrebu da se propišu dodatni zaštitni mehanizmi. Upravo je na našu preporuku zabranjeno sklapanje ovih ugovora pružateljima socijalnih usluga, članovima njihovih obitelji te njihovim zaposlenicima, što svakako predstavlja zaštitni mehanizam, no to nije dovoljno. Potrebno je i osnovati registar pružatelja uzdržavanja, ograničiti broj ugovora koje oni mogu sklopiti, snažnije educirati i informirati građane, zatim žurno rješavati sudske procese vezane uz raskid ovih ugovora, kao i osigurati socijalne usluge starijima koji su takve postupke pokrenuli. Nažalost, kada i hoće li uopće ove preporuke biti usvojene, ne znamo, no svakako ćemo nastaviti inzistirati na boljoj zaštiti od zlouporaba ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.
Od pozitivnih pomaka koje je Ured pučke pravobraniteljice postigao ističu i izmjene Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, prema kojima su stariji, na njihov prijedlog, prepoznati kao posebno ranjiva skupina pa se nasilje prema njima strože kažnjava, dok je kažnjivo po prvi puta postalo i njihovo zanemarivanje, primjerice neredovito hranjenje ili nedavanje terapije.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)