Čuvanje vlastitog zdravlja i prevencija zaraze koronavirusom podrazumijevaju izbjegavanje dugotrajnog kontakta s (ne)poznatima u zatvorenom prostoru. Prilikom putovanja u javnom ili komercijalnom prijevozu to je nemoguće, pa su maska i sjedenje ili stajanje na udaljenosti obvezni i logični. Jesmo li disciplinirani putnici provjerili smo tijekom putovanja u Zagreb i u Zagrebu. Uvjerili smo se da i u jednoj od zagrebačkih bolnica nema gužvi, nervoze i nepotrebnog "praznog hoda" u epidemiološkoj trijaži i pregledima.
Silom prilika morali smo u Klinički bolnički centar Zagreb, odnosno na "Rebro", a izbor prijevoza u metropolu bio je autobus. Uz vozača i konduktera u autobusu je bilo ukupno pet putnika, u Kutini je ušlo još njih sedmero, svi smo nosili maske i sjedili "cik-cak", po jedno u svakom redu. Iako je mjesta bilo i više nego dovoljno za održavanje razmaka, dvije su putnice sjele u zadnji dio autobusa, također poštujući propisanu udaljenost. Na vratima autobusa postavljene su epidemiološke upute, uključujući i one o nošenju maski, no na putu u Zagreb vozač i kondukter nosili su ih ispod nosa. Kad smo kod putovanja i nošenja maske 2,5 sata, koliko je trajalo putovanje; laganu neugodu osjetili smo tek pred kraj putovanja, no u sezoni grijanja imam poteškoća sa sinusima, a u autobusu je radilo grijanje. Na Autobusnom kolodvoru ušli smo u taksi, ne zbog luksuza nego nastojanja da stignemo na zadani termin pregleda. Prije epidemije taksisti su redovito pitali građane u koju bolničku zgradu idu i ostavljali ih pred ulazima. Ovoga puta, uz objašenje da ne smije voziti do bolničkih objekata, taksist nas je ostavio na prilaznoj stazi ispred prvog od nekoliko trijažnih punktova. Trijaža uključuje već standardno uzimanje osobnih i podataka o pretrazi/pregledu, upitnik o covid-19 kontaktima te mjerenje temperature. Nije pogreška ako slučajno stanete na 'krivi' punkt, važno je da obavite trijažu i dobijete potvrdu da ste je obavili. Nema nervoze ni dugog čekanja, a osim medicinskog osoblja za upute do određene ambulante na raspolaganju su i zaštitari. Punkt za trijažu nalazi u istoj zgradi gdje i ambulanta koju sam trebala, pa je trijaža u mom slučaju trajala manje od minute s obzirom na to da su naši podaci bili dostupni u bolničkom računalu. U čekaonici su bile najviše dvije osobe po ambulanti, a na pregled sam čekala tek pet minuta. Natrag do Autobusnog kolodvora putovala sam (polupraznim) tramvajem u kojem su svi su nosili maske. Na povratku u Slavonski Brod ponovno ista slika; vozač autobusa nosio je masku ispod nosa, a ovoga puta nisu je imali kondukter te jedan od putnika.
Zaključak; put od slavonskobrodske do zagrebačkih bolnica je dug i na tom putu prijevoznici ne bi trebali voziti u uvjetima koji bi im mogli donijeti potencijalne nove pacijente.