Nakon što je završila treću godinu studija engleskog i francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zadru Brođanka Gabrijela Ravlić upisala je apsolventsku godinu i trenutno je na stručnoj praksi u Španjolskoj, točnije u Kataloniji.
- Preko programa Erasmus može se raditi stručna praksa ili studirati u inozemstvu, a kako se nastava zbog korone uglavnom odvija online, radije sam sada izabrala praksu. O Erasmusu sam razmišljala i tijekom studiranja, ali mnogim studentima se dogodilo da im se po povratku ne priznaju predmeti i izgube semestar. Nisam htjela riskirati, a izgubila bih u tom slučaju i državnu stipendiju i zato sam pričekala da upišem apsolventsku godinu. Sama sam tražila gdje ću raditi stručnu praksu, javljala se različitim agencijama i obično bude puno više izbora, a sada je korona i to poremetila. Htjela sam ići u Francusku ili Belgiju zbog francuskog jezika i dok sam istraživala opcije javili su mi se iz škole u Kataloniji iz grada Lleida, svidio mi se njihov pristup jer su mi u e-mailu sve detaljno objasnili, to mi je ulijevalo povjerenje - priča Gabrijela.
I nije pogriješila. Njeni domaćini su opravdali povjerenje, a čak ju je ravnatelj škole dočekao na aerodromu u Barceloni gdje je stigla 10. listopada. Organiziran joj je i smještaj: - Stan je u centru grada, to je veliki studentski stan, svatko imamo svoju sobu, zajednički veliki dnevni boravak i kuhinju. Na istom katu te zgrade je još jedan stan za studente tako da smo na cijelom katu samo mi studenti, što mi je idealno jer sam i htjela upoznati što više mladih ljudi. Najviše se družim s cimericama Anom iz Litve i Cécile iz Francuske, odnosno iz Reuniona, francuskog otoka u Indijskom oceanu, s kojima i radim u istoj školi.
Đake uči engleski i francuski, a ona naučila katalonski i španjolski
Gabrijela radi u osnovnoj školi kao jezični asistent za engleski i francuski jezik, djeca tamo u školu kreću s tri godine, a ona radi s djecom u dobi od 7 do 9 godina: - Ovdje se slabo koriste strani jezici, nisam uopće toga bila svjesna dok nisam došla i baš me iznenadilo. I to ne samo u Kataloniji, nego u cijeloj Španjolskoj rijetko tko govori engleski. Nešto malo koriste francuski, pogotovo ovdje u Kataloniji jer je katalonski jako sličan francuskom. U školi se uči katalonski, nešto i na španjolskom. Mislila sam kad dođem ovdje, svi će znati engleski i neće biti problema, ali apsolutno nitko ne priča engleski, u školi samo ravnatelj i koordinator. U početku se bilo teško sporazumijevati, ali nakon mjesec dana sam počela razumijevati katalonski, on ima dosta francuskih riječi. Jezični sam asistent na satu engleskog i francuskog, ali i na satu likovnog, glazbenog, prirode i društva, čak i tjelesnog i primijetila sam kad djeca trebaju napisati odgovor neki napišu na španjolskom, neki na katalonskom, ali na nastavi se priča katalonski. Moje cimerice sve pričaju engleski i na tom jeziku međusobno komuniciramo, sa Cecile nekad i na francuskom, sa susjedima pričamo na katalonskom, a kako su se sada kafići otvorili, pričamo i na španjolskom i katalonskom.
Lleida je grad veličine poput Splita, a po kulturnim sadržajima i kafićima, može se, kaže Gabrijela, usporediti sa Zagrebom. Ima jako puno imigranata zbog čega je grad multikulturalan, a to se odrazilo i na raznolikost u gastronomiji.
Nikuda bez maske, policijski sat
Kad je Gabrijela doputovala, sve je zbog korone bilo zatvoreno: - Prvu večer smo još uspjele izaći, a onda je sve bilo zatvoreno, radile su samo trgovine i u njih je mogao ući određeni broj kupaca, a maske na licu su obavezne cijelo vrijeme i na ulici. To me je baš iznenadilo kad sam došla jer zaista svi nose maske, nema ni rukovanja, nikakvih kontakata što je za Španjolce i Katalonce jako neobično jer su oni izuzetno temperamentni, topli, srdačni. Unazad dva tjedna sve je opet otvoreno, na terasama kafića stolovi su razmaknuti, a unutra smije biti samo 30 posto popunjeno. Svuda je gužva i sada se vraćaju stare brojke zaraženih, pa se priča da će opet zatvoriti kafiće. No, i sada svi rade samo do 21.30 sati jer je u 22 sata policijski sat i sve do 6 ujutro i tako cijelo vrijeme. Po noći nema nikoga na ulicama. I u školi djeca cijelo vrijeme nose maske, čak i na tjelesnom, samo ih skinu kad piju vodu. Djeca se uopće ne žale, čim im maska padne s nosa odmah ju podižu.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)