U selo Lovčić spušta se cestom koja iz stupljanskog brda vodi kroz predivnu šumu. I kad izađete iz nje, kao na dlanu ugledate ovo malo slavonsko selo koje je na dvije strane povezano i s Požeško-slavonskom županijom, jedna cesta vodi prema Bučju, a na drugoj strani sela je cesta za Bilice. Prema zadnjem popisu iz 2011. godine selo je imalo 63 stanovnika, danas ih ima tridesetak i žive u 15-ak kuća, a stanovnici se sjećaju da je zadnji kućni broj nekada bio 112.
Cestu prema Stupniku radili ručno '67.
- Dosta ljudi u selu je bilo iza drugog Svjetskog rata, a onda su 60-ih godina počeli odseljavati, jedni za poslom, jedni zbog djece. Tada smo bili loše povezani, nije bilo ceste do Stupnika. Kad sam 1967. godine došao iz vojske, onda smo mi ručno radili makadamsku cestu za Brodski Stupnik, bile su to radne akcije, svatko tko je imao jutro zemlje morao je iz kuće dati četiri radnika - sjeća se Andrija Siroglavić.
Za ovog sedamdesetjednogodišnjaka kažu da je stariji stanovnik Lovčića, imaju možda dvojica starijih. Andrija je u mirovini ali još uvijek puno radi na zemlji, mi smo ga baš sreli na traktoru kada je sumještaninu Mati Klisuriću išao pokazati kako se sije djetelina.
Na pitanje kako se zabavljalo u njegovoj mladosti, jesu li išli u kolo, Andrija se nasmiješio: " Ajooj! Moj komšija bio je harmonikaš i svirao bi nam, a u kolo su dolazili kod nas sa svih strana, dom bi bio pun k'o čep. Nema toga više 40, pa i 50 godina.
Dok se prisjeća mladosti, briše i suzu, a kad smo ga pitali zašto voli svoje selo odgovara: "Tud sam rođen!"
I u Lovčićima se više ne može nabaviti domaće mlijeko, upravo je Andrija nedavno prodao zadnju kravu. - U Lovčiće sam iz Batrine došla prije 30 godina kad sam se udala i tada je svaka kuća imala kravu, ali uništili su mljekarstvo i sada više nitko nema. Suprug Mato i ja se bavimo svačime pomalo, sadimo, sijemo, imamo kokoši, svinje, ovce. Volim ovo selo i lijepo je u njemu živjeti, ali mladi odlaze u potrazi za poslom. Naše dvoje djece, kćer i sin, su nakon završenog fakulteta kao mnogi mladi prije dvije godine otišli u Njemačku u potrazi za poslom. Oni su htjeli ostati kod kuće, ali nikako nisu mogli dobiti posao. Sin je diplomirao njemački jezik, ali je stalno radio po zamjenama, a kćer je nakon završenog studija turistički menadžment samo odradila staž. Najžalije mi je što smo ih školovali, a oni nisu mogli dobiti posao u svojoj državi - priča Snježana Klisurić.
Ovce su naše kosilice
Na našu konstataciju kako se čini da su ovce zamijenile krave u selu jer smo ih zamijetili u još nekoliko dvorišta, Stjepan Aladrović pojašnjava: - Ovce su naše kosilice. Imam 19 ovaca i 12 janjića, tek polako širim stado. U mirovini sam, obrađujem oko 15 jutara zemlje koja je u okolici. Svima nama koji obrađujemo zemlju najveći problem predstavlja farma krava gospodarstva Kuzmić jer su te krave 22 sata bez nadzora pa ulaze u njive, a nemamo se kome žaliti. Vlasnik je rodom iz Lovčića, ali živi u Slavonskom Brodu i rijetko dolazi.