Zelene krošnje, lijepo uređene pretkućnice, pokošeni travnjaci, posađeno cvijeće je ono što zamijetite prvo kad uđete u Zoljane. Ovo selo u općini Oprisavci jedno od najmanjih sela slavonskobrodskoga kraja, a prema zadnjem popisu iz 2011. godine imali su 33 stanovnika. - Prije rata imali smo 46 mještana, a sada nas je 22, 23, pripolovili smo se i uglavnom kod nas ima starog svijeta, jedino u našoj kući ima primladine. Otišlo je ljudi iz velikih sela možda i više, ali mi smo malo selo pa se to više vidi. O toj bijeloj kugi već i ptice na granama pjevaju. Do prije Domovinskog rata mladi su odlazili iz sela u grad, a sada i iz grada odlaze u druge države. No, mi smo tu, naše je selo u okolici najmanje, ali mi se ne damo, imamo sve što nam treba, napravimo i više nego li neka i veća sela - kaže Nikola Kolesarić. Njegova obitelj ima devet članova, uz suprugu Baru s njim žive sin Mato, snaha Katica i petero unučadi. Sin Josip je svećenik i župnik je u Dalju.
- Iz Zoljana je prošle godine jedna obitelj s troje djece odselila u Njemačku, tako da smo mi jedina mlada obitelj u selu. Starija dva sina, koji su zaposleni, kažu da će ostati živjeti ovdje, srednjoškolac Petar je siguran da će se baviti poljoprivredom, već sada puno radi i najavljuje da ćemo morati proširivati - dodaje sa smiješkom Katica.
Nikolina obitelj se bavila poljoprivredom oduvijek, on je 24 godine radio u Poduzeću za ceste i kad je otišao u mirovinu počeo se intenzivnije baviti poljoprivredom. - Držali smo krave, imali smo 15 krava, dojili smo, ali kako su nas maltretirali s mlijekom, prije deset godina smo odustali i prodali sve krave. Poslije toga sam ranio bikove, to je išlo par godina, onda je porasla cijena telićima, a bikovima pala i opet nismo imali računa, pa sam i od toga odustao. Uzeo sam konje, imao kobile i ždrebad, ali ih nisam imao kome prodavati, tako da smo sada ostali na jednoj kobili i nju držimo iz ljubav. Moji unuci i ja smo članovi konjogojske udruge u Kupini, ja sam manje aktivan jer imam zdravstvenih problema, a unuk Petar vodi brigu o kobili - priča dida Nikola.
Obitelj Kolesarić obrađuje 22 jutra zemlje, siju pšenicu, kukuruz, zob, ječam, imaju svoju mehanizaciju, drže svinje i ovce. - Zemlja je kvalitetna crnica, dobra za obradu i dobro rodi. Ova je godina dobro ponijela, samo sad nas je stepla kiša pa će biti loša žetva - dodaje dida Nikola.
Trgovina nam na ćupriju dolazi
On je u dva mandata bio općinski vijećnik na što je ponosan: - Radom u Općinskom vijeću pridonijeli smo razvoju našega sela. Naš je mjesni odbor najprije bio zajedno sa Svilajom, pa sa Kupinom, ali vidio sam da to nije dobro, sve dotacije što dolaze oni odnesoše, pa sam se izborio da imamo samostalni mjesni odbor, tako da i mi dobijemo sredstava za naše selo. Dobili smo asfalt, napravili smo crkvu, nije velika, ali je lijepa, imamo i dom, svoje groblje.
Njegova supruga Bara kaže kako se prije više radio ručni rad, puno se šlingalo, heklalo, necalo, krpalo: - Sada se toga puno manje radi jer se više ni ne koristi, ne stavlja ručni rad, ali lipe ponjave mogu i gospojama biti.
Oboje se slažu kako su se prije ljudi više družili, imali nekako više vremena, a Nikola se sjeća kako se on zabavljao kao mladić: - Nije onda bilo društvenih domova, nego smo se sastajali po privatnim kućama. Gradile su se kuće koje su imale velike sobe, bilo je tako u selima jedna, dvije kuće koje bi mi mladi "iznajmili" za zabavu, igralo se kolo, a mladi su to odrađivali kopanjem. Meni je to bilo zabavnije nego sada, sada u domu tuku bubnjevi, jedan drugoga ne čuju i ne vide.
No, ističu i prednosti suvremenog života. U selu nikada nije bilo trgovine, a sada im tijekom dana pred kuću dolaze četiri pokretne trgovine, dvije mješovite robe, pekara i sladoledar u ljetnim mjesecima.
U kupovini smo zatekli Teru Kolesarić: - Nekad nismo imali trgovinu, a sad nam na ćupriju dođe.
Ova simpatična 72-godišnjakinja kaže kako voli pjesmu i svaki dan sluša radio.
- Svakoj trgovkinji otpjevam pjesmu. Volim bećarac, bušarac, svatovac, radije slušam radio nego da gledam turske serije. I sama smišljam bećarce, pjesme, prije sam i više, imala sam 500 zapisanih. U Zoljane sam se udala iz Stružana, a kad sam došla u ovo selo bilo je blato, pa onda se pjevalo: "Udati se u Zoljane neću, priko puta kukuružnjak meću". Tako je i bilo, štala je s kravama bila priko, a konji kod kuće. Puno se prominilo, sad su Zoljani lipo selo, umiljato - dodaje uz šalu, a na pitanje koja joj je pjesma najdraža kaže kako bi voljela na radiju čuti "Sedamdeset i dva dana na mom srcu leži rana".
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)