Matković Mala selo je na Dilju u općini Podcrkavlje, a njegovi stanovici ga zovu Matkovica. najviše stanovnika selo je imalo 1931. godine 154, dok ih je prema zadnjem popisu 2011. godine bilo 26, a u selu ih danas živi 19.
- U selu je osam obitelji Lazić,Vargić, Bilić, Conjar i Arbanas. Ima ukupno 17 kuća, od kojih je 10 prazno, a nekad je bilo 40 kuća. Egzodus iz našeg sela je bio zbog ceste, odnosno mladi su odselili jer nije bilo ceste, asfalta, koji smo dobili tek 2002. godine. Iako nam treba samo 17 minuta do Slavonskog Broda, problem je bio kad je bio makadam. I ja sam 80-ih godina napravio kuću u Podcrkavlju, u njoj sad živi moj sin. I drugi živi u Podcrkavlju, a s nama je još kćer koja će isto otići. Ovdje sam rođen u svojoj kući i nikada nisam poželio otići odavde, niti ću ići - kaže Milan Bilić.
- Malo nas je u selu i kad netko dođe izvana čini mu se da je selo pusto, ali kad nešto treba svi se skupimo - dodaje njegov bratić Tomica Lazić. I njegovi su roditelji odselili iz Matković Male krajem 80-ih godina kad je on krenuo u prvi razred, ali je on svaki dan dolazio didi i baki, a onda 1994. godine kad mu se brat oženio Tomica je preselio u Matkovicu.
Kad zapada snijeg, ne možemo nikuda
- Volim ovo selo, rad u prirodi. Zaposlen sam u Slavonskom Brodu, a kad dođem s posla, onda radim na njivi, imam ovce. Puno je lakše sada kad je asfalt iako je i dalje loše zimi kad snijeg zapada, onda ne možemo nigdje. Tada ni na posao ne idem, uzmem godišnji. Sjećam se da je moj bratić Milan išao i po snijegu na posao, čak bi prtio put - sjeća se Tomica.
Milan potvrđuje kako tijekom 38-godišnjeg rada u Komunalcu u Slavonskom Brodu nikad nije izostao s posla.
I dok su mnogi odselili, Slavica i Šimo Lazić u Matkovicu su doselili početkom 90-ih godina. - Živjeli smo i radili u Slavonskom Brodu, a kad smo ostali bez posla, došli smo ovdje u suprugovu rodnu kuću. Malo je selo, ali smo složni. Komšije su nam dobre što je najvažnije. Suprug je bolestan i kad god mi treba pomoć, "komšije" su tu - kaže Slavica. Šimo dodaje: - Tu sam se rodio zato sam se i vratio. Svoje se voli iako se sve izmijenilo sto posto. Malo nas je, a nekad je bilo puno selo ljudi.
S njim se slaže i Milan: - Selo je nekada vrvilo narodom, bilo je nas 10,15 momaka, išli smo na nogomet u Dubovik, a u Matkovici smo igrali odbojku. Moj stric Mata nabavio nam je mrežu, a subotom popodne se nije radilo nego se samo pripremalo za marvu, pa smo mogli cestu zatvoriti i razapeli bismo mrežu preko ceste i igrali odbojku jer nismo imali igralište. Na zabave smo išli pješke i to u Sovski Dol preko Dilja, u Ruševo i Paku, prema Podcrkavlju i gradu smo išli kasnije kad smo pokupovali aute.
Napominje kako po brdu više ne rade zemlju: - Puno je zapuštene zemlje, ali ovo što obrađujemo je prva klasa. Problem su nam jedino divlje svinje i da bismo spasili usjeve moramo zemlju ograditi pastirima. Nema lovaca ovdje, ali ima dosta ćukaca u selu pa oni rastjeraju dvilje svinje, ipak to nije dovoljno. Više nema ni krava u selu, a nekad se svaki dan vozilo mlijeko u Podcrkavlje, uvijek netko drugi i na kolima i traktorom. Sami smo prodali vagone mlijeka, a sada ga kupujemo, dovozi nam čovjek iz Zdenaca jer smo navikli na domaće mlijeko.
Selo svirača "Ajmo isponova!"
Ono čega najviše ima u Matković Maloj, složili su se bratići, su svirači, i to samouki, u svakoj kući ima bar jedan. Budući da su u selu imali smrtni slučaj, svirači malo pauziraju, ali Milan kaže kad mu se u srpnju rodi unuk, zasvirat će oni ponovo. Kako bi ovjekovječili Matkovačke svirače prošle su godine napravili kalendar.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)