Kad sam prvi put bila u Staroj Kapeli prije desetak godina, oduševila me jer je predstavljala slavonsko selo o kojemu su pisali književnici, kao s razglednice, na "pendžeru" baka u šokačkom gleda tko prolazi kroz selo, ispred kuće u kanalu guske. Danas je ovo selo jednako lijepo, ispred kuća više nema gusaka, ali je uvijek uredno pokošena trava, sve nekako odiše mirom i smirenošću, baš osjećate da ste se odmaknuli od užurbane svakodnevice. Za Staru Kapelu posljednjih godina čuli su mnogi jer je ona sada eko-etno selo i privlači brojne turiste. U to smo se uvjerili i sami jer baš na ulasku u selu, susreli smo dva džipa stranih registracija iz kojih su nas pozdravljali nasmijani turisti koji su odlazili iz sela. Ovaj put nećemo pisati o turizmu, iako ga ne možemo zanemariti, željeli smo vidjeti kako izgleda svakodnevni život njegovih stanovnika. Stara Kapela je najveći broj stanovnika, 170, imala 1931. godine, a prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine imala je 15 stanovnika, a danas ih u selu živi deset.
Cure prave u svom selu ostanu
Najstarija stanovnica je 85-godišnja Marija Boronjek, koja je i rođena u Staroj Kapeli, a tu se i udala te nam kaže: - Morala sam praviti molbu za udaju, imala sam 16 godina, a cure prave u svom selu ostanu.
Na pitanje kako se nekad živjelo, a kako danas odgovara: - Sad je bolje što se tiče sela i uređaja, a prvo je bilo više ljudi i bolje se živjelo jer je bilo svita, volili se i poštivali, bilo je rodbine, bilo ljudi, ali to je sve odselilo ili umrlo. Nema to više k´o nekad društva, sad svi mogu sami. Prije kad prvu rakiju ispečeš zoveš sve komšije, kad se svinje kolju pjesma, sad toga nema, kupuju gotove pole, bravce nema ni klanja ni ničega. Kad je kod nas počeo turizam, dr. Antun Tucić je moj prvi susjed i on je prvi uredio kuću za turiste, ja sam bila prva. S Terezom Kesovijom sam se slikala pred svojom kućom. Volili smo što se nešto lijepo događa u našem selu, uređivale su se, frajkale kuće, za što smo svi dobili materijal, selo je oživilo. Kad se pokažem na put, slikaju me, snimaju, doktor me zove: "Strina, ajd´ izađi!" Onda turistima pričam o našem selu, pitaju me kako je bilo prije.
Sjeća se kako su se nekad cure i dečki okupljali u kolu: - Bilo je kolo na Čimenu, to je ledina kraj kapele, imali smo svirače, a onda su partizani odneli tambure pa smo plesali samo ´odano kolo.
Svi su se u selu nekada bavili poljoprivredom, držali krave, svinje, živad, a baka Marija je sireve biciklom vozila u Požegu na prodaju, imala je stalne mušterije koje joj i danas navrate i donesu milošću. Baka Marija živi sama: - Skuvam si nekad sama ručak, ali dolazi mi svaki dan Reza i ona mi pomogne a najsretnija sam što imam s kim popričati. Nemam televizor, nekad slušam radio, molim se, imam telefon i svaki dan se čujem s kćerima, volim pričati na telefon. Teško je biti sam, ali najteže mi je što mi je jedna kćer umrla.
Terezija Gazdović iz Nove Kapele je zaposlena u općinskom projektu Zaželi i u Staroj Kapeli brine o četiri bake: - Svaki dan ih obilazim, dođem im pomoći po kući, iščekuju one svaki dan da dođem. Čak im je važnije da popričamo, nego da im nešto spremim, pomognem po kući.
Novca je bilo u svakom grmu
I Ana Milković se rodila i udala u Staroj Kapeli i ona nam ponavlja da "prava cura ostane u svom selu". - Otkako mi je suprug prije pet godina umro, živim sama, a imam puno posla, kuća, dvorište, radim koliko god mogu, imam bašču, u polju sijemo još malo kukuruza i to sin radi, hranim i gice za smok, držim i kokoši i piliće. Brda se ovdje više ne rade kao nekad kad su konji i volovi orali, sad se sije samo ravnica. Naša je zemlja jako škrta i od nje se nije moglo živjeti. Ako se niste znali snalaziti, ići na državni posao ili se švercom baviti, sa zemljom bi teško preživljavali. Ja sam više života provela u Zagrebu nego u Staroj Kapeli. Udala sam se sa 17 godina i i najprvo smo rezbarili drvo, suvenire prodavali. U to vrijeme, tamo sredinom 70-ih godina i 80-ih sve smo držale živad, kokoši, patke, guske, jer tko je imao žensku djecu trebao je perja. Onda smo tu živad očišćenu, to meso, mi žene iz Stare Kapele išle prodavati u Zagreb. Nije onda bilo uvoznog, sve se to seljačko, domaće dalo prodati. Poslije smo po pijaci u Požegi kupovale graha i orase i onda to prodavale opet u Zagrebu. Jako smo dobro zarađivale i ja sam otale svoju dicu školovala. Poslije smo u velikim trgovinama u Zagrebu kupovale veš, majice i nosile ovdje prodavati, imale smo duplu zaradu. Kad smo krenule u Mađarsku, odande smo nosile bijeli šlingani rad od Rumunja i to smo opet prodavale u Zagrebu i na tome puno zarađivale. Trebalo se boriti da bi opstao, dicu podići na noge, kruv im dati. Po 30 bi nas žena bilo na stanici u Dragovcima, a uglavnom smo prodavale na Dolcu. Kad smo krenule s ručnim radom, shvatile smo da se ne isplati svaki dan ići kući, onda smo uzele sobu, noćenje smo plaćale 40 kuna, i bile bi u Zagrebu od ponedjeljka do petka. Dici kod kuće napravim jela za te dane, ali dobro je to bilo jer su oni tako i samo naučili pripremati si jelo. Onda je novca bilo u svakom grmu. U proliće bi pobrale po šumama đurđiš i njega smo u Zagrebu prodavale. Sve se moglo prodati i unovčiti.
Turizam uljepšao i oživio selo
I Ana voli što se u selu razvija turizam: - Selo se tako lijepo održava, čisti se, kosi se, dolaze turisti i odmah je selo živnulo, a da nije toga bila bi pustoš i ruševine. Ovako je sve očistito, čujemo često i muziku, ide bećarac kroz selo. Voli svatko kad nam netko dođe, a i oni vole razgledati naše i najviše im se sviđa mir i tišina koji vladaju kod nas. Podružimo se i mi sami u selu, većina žena u selu su u ovom našem selu i rodite, eto jedino je moja prva komšinica došla iz Hercegovine, ali davno i jako se slažemo. Moja baka je govorila: " Kad se ujutro ustaneš, pogleđi u žarko sunce i u svoga komšiju!".