Kad uđete u Pričac, čini se kao da je selo naslonjeno na bosansku planinu Motajicu, a ustvari naselje završava rijekom Savom. - Na Savi sam rodita jer su kuće, odnosno cijelo selo Pričac nekada je bilo na Savi, odnosno uz samu rijeku, a kad je nasip napravljen 1956. godine svi su preselili dalje, ovdje gdje je sada selo. Naši su ljudi kompom išli u Bosnu, prodavali su povrće, a oni su kod nas dolazili raditi - sjeća se Nada Šimić.
Svi nauče plivati u Savi
Sva djeca u Pričcu plivati nauče na Savi. - Moja sestra je starija od mene deset godina i kad sam imao 3 ili 4 godine njeno društvo je mene bacilo s kompe u Savu i tako sam naučio plivati - priča sa smiješkom Tihomir Šimić. Kaže da je kao dijete svaki dan bio na Savi, ali i sada: - Nema dana da ne prošetam do Save i mislim da zbog toga ne bih nigdje drugdje mogao živjeti. Imam čamac, pentu na rijeci i tamo se baš odmorim. Na obali bude 50 čamaca i svaki dan puno je pecaroša, dosta ih dolazi iz požeškog kraja. Imamo i predivnu pješčanu plažu, na kojoj ima i hladovine, a ljeti je puna ljudi, dolaze iz okolnih sela, ali i udaljenijih mjesta. Mi sami održavamo plažu, pokosimo, uredimo ju.
Na Savi, u pecanju, zatekli smo Baricu i Željka Bezinu s kojima je bio i trogodišnju unuk Jure.
- Iz Slavonskog Kobaša sam rodom i udajom sam došla uzvodno u Pričac, a bez Save ne bih mogla. Ribič sam od kad sam se rodila, a pecati me učio brat. Ljeti dolazimo skoro svaku večer pecati, evo sad smo došli ujutro jer smo za ručak odlučili pripremiti ribu. Bili smo uspješni i bit će dovoljno za ručak, pecamo ove male ribice, kedere i ispečemo ih reš, a to i unuk voli. Ovdje odmorim i dušu i tijelo - kaže Barica koju u selu svi zovu Nena.
- Mi smo plivati učili u kačulji, kad se Sava digne u jednoj velikoj rupi bi ostala voda, brzo se ugrije i već bismo se za prvi maj okupali. Tako je bilo dok se nije pijesak vadio za gradnju autoceste, sad više nije toliko lijepo - dodaje Željko.
Nekad poljoprivrednici i ribolovci
Stanovnici Pričca uz poljoprivredu bavili su se nekad i ribolovom. Tihomir kaže da se i njegov otac bavio ribolovom, puno se više tada i jelo ribe, mnogi su i obrt pokrenuli, ali su zbog brojnih nameta zatvorili. - Imali smo deset vršika kojima smo prije rata lovili ribu. Znali smo uloviti i 50 kilograma ribe za jutro, a prodavali smo ju velikim restoranima u Brodu i Velikoj. Brat se kasnije bavio i gospodarskim ribolovom, ali nije mogao poplaćati sve obaveze, ne možeš navatati ribe koliko to košta, tako da je odustao. Volim jesti ribu, a kako ju sada baš i ne mogu "uvatiti", odemo na fišijade najesti se ribe - kaže Mato Živković. I Mato i Tihomir su i lovci, to je također tradicija u njihovom selu, iako nema puno divljači, vole druženja i boravak u prirodi.
Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske!