Brođanin Karlo Krznarić student je na Sveučilištu u Beču, a početkom godine otvorio je i vlastitu tvrtku. Tijekom boravka u rodnom gradu Slavonskom Brodu zbog proslave pete godišnjice mature razgovarali smo s ovim 23-godišnjim mladićem o tome kako je uspio uz redovno studiranje, članstvo u brojnim udrugama, sudjelovanje u nizu akitvnosti, projekata, pokrenuti i vlastiti posao.
- Još u osnovnoj školi shvatio sam da se uz učenje može i treba baviti i nečim drugim. Najprije sam počeo s košarkom u Osnovnoj školi "Vladimir Nazor", a onda sam krenuo na zbor i to zato što sam imao tri iz glazbenog, a trebala mi je petica - prisjeća se Karlo.
Na pitanje je li naučio pjevati, iskreno odgovara sa smiješkom: "Ma kaki! Sjećam se da sam morao kekse donositi na probe zbora. Nije mi glazba išla, ali volio sam ići na zbor, bilo mi je zanimljivo biti s ljudima koji nisu samo iz mog razreda."
Vijeće učenika, školski list, košarka, kazalište
Još aktivniji bio je u srednjoj školi, nastavio je s košarkom, a u Gimnaziji "Matija Mesić" dva je mandata bio predsjednik Vijeća učenika, pisao je za školski list Otrovno pero, a bio je i član Satiričkog kazališta mladih Slavonski Brod.
- Dvije i pol godine sam bio u Satiričkom kazalištu mladih i to mi je jedno od najljepših razdoblja. Bio sam srednjoškolac i to je neko formativno razdoblje kad se čovjek najviše oblikuje. Bili smo baš zajednica, Silvijo, Saša, Igor su nas vodili i zahvalan sam im jer su nam prepuštali slobodu, nisu nas sputavali. Najljepše je bilo kad smo išli na gostovanja, predivan je taj osjećaj na pozornici, ta igra, jer kad glumiš potpuno uđeš u taj svijet koji dočaravaš. To me je jako oblikovalo i to što sam danas dugujem tom razdoblju u Satiričkom kazalištu mladih - zaključuje Karlo.
Čak je htio i studirati glumu, ali je ipak nakon Gimnazije upisao engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te je i kao student nastavio s "izvanstudentskim aktivnostima". Sudjelovao je u brojnim projektima, bio je član Teatra K, kazališta Filozofskog fakulteta, bio je u glumačkom programu Studija KUBUS i ponosno ističe da mu je velika mentorica bila Simona Dimitrov Palatinuš, osnivačica ove umjetničke organizacije. Bio je i član studentskih organizacija AIESEC i udruge studenata Europe AEGEE, trenirao je borilačke vještine.
- Što god se događalo, a činilo mi se zanimljivim, gledao sam da i ja tu budem, a sudjelovanje u svim tim aktivnostima me je usmjeravalo. U osnovnoj školi sam uz engleski učio i njemački jezik ali preko volje, išao sam na njemački jer me mama "natjerala" i uvijek je govorila "Dobro će ti doći". U srednjoj školi smo imali razmjenu učenika, a ja sam, naravno, uvijek išao svuda. Tako je kod nas na razmjeni bila jedna cura iz Njemačke i kad je ona pričala njemački nije uopće taj jezik zvučao tako grozno, postao mi je simpatičniji, zaljubio sam se u njemački tako da ga i studiram.
Simultano prevođenje, engleski, njemački, hrvatski jezik
Na pitanje zašto je i kako nakon tri godine studiranja u Zagrebu, diplomiranja, školovanje nastavio u Beču, odgovara: - Kad studiraš strane jezike, možeš naučiti pravila, gramatiku, ali jezik se mora naučiti govoriti. S engleskim to nije problem jer smo njemu svi stalno izloženi, dok s njemačkim nije tako. Najveći izazov mi je bio gdje ću i s kim govoriti njemački, zato sam tražio i gledao filmove na njemačkom, slušao glazbu, tjerao se da razmišljam na njemačkom, čak sam pričao sam sa sobom na njemačkom. Kad bih sreo nekog Nijemca, vukao bih ga za rukav da razgovaramo. Ljeti sam radio na moru kao animator s djecom iz Austrije i Njemačke, a djeca su jako stroga, kad kažeš nešto krivo oni te ispravljaju, kažu ti i ako je krivi naglasak. S njima se najbolje nauči jezik. Upravo me to što sam se svagdje volio "gurati", odvelo na studij u Beč. Naime, kad sam na Krku radio kao animator s djecom, jedna mama iz Austrije mi je dala vizitku, rekla je da radi u studentskom domu i pozvala me da dođem studirati u Beč.
(Više u tisaknom izdanju Posavske Hrvatske)