Čelikovići
Smješteni na obroncima Dilj gore Čelikovići su posljednje selo odvoračkog bazena. Kad prođete Jakačinom Malom, pa kroz Grgureviće i uđete u Čelikoviće, shvatite zašto Odvorce zovu "Mala Švicarska". Pogled koji se iz ovih sela pruža na predivan krajolik ne može se opisati, treba to vidjeti.
Kao i u većini malih slavonskih sela i ovdje se život gasi, sve je manje stanovnika. Prema zadnjem popisu Čelikovići su 2011. godine imali 60 stanovnika, danas ih je pedesetak. Upravo je nedostatak ljudi ono na što se najviše žale i sami stanovnici.
- Nekada je kod nas u selu bilo puno djece, puno mladih, sada nema ni približno kao prije. Nekako 90-ih godina su se počeli odseljavati iz našeg sela. Tada je bilo 120 stanovnika, a sada nas ima 50-ak - kaže Željko Pačić. Supruga Snježana dodaje da je, kad je doselila iz Požege u Čelikoviće 2003. godine, još bilo i mlađarije i djece: - Selo je vrvilo, a sada nema ljudi, cure su se poudale, stari poumirali, ali dosta ih se i odselilo.
Ovdje je milina!
- U selu su samo tri mlade obitelji s djecom. Mi ćemo još ovdje možda i ostati živjeti, ali što će biti s našom djecom, sumnjam da će oni tu ostati. Ako se škola zatvori, onda mladi stvarno neće imati zašto živjeti ovdje - zaključuje Tomislav Grgurević.
Njegova majka Manda Čeliković dodaje kako voli što je njen sin s obitelji ostao živjeti s njom, nije sama, a i unučad su joj najveće veselje: - Ljepše je kad ima u selu mladih, djece. Prije je u Čelikovićima bilo puno svijeta, baš nas je bilo dosta.
Tomislav dodaje kako njihovi suseljani nisu baš puno odlazili preko granice, nego su se samo spustili u Sibinj gdje su kupili kuće zbog djece: - Blizu im je škola, a i sve ostalo im je puno bliže pa ni auto ne trebaju. No, nekako mislim da će se oni ipak vratiti u svoje selo. Ovdje sam rođen, odrastao, ostao sam tu jer mi je ovdje lijepo, priroda je jako lijepa, mir je i tišina. Nismo daleko ni od grada, dobrom smo cestom povezani, asfalt smo dobili davno, imamo 20 minuta lagane vožnje do grada, a opet smo odvojeni od prometne gužve, buke.
Njegova supruga Đurđica odrasla je u Slavonskom Brodu: - Doselila sam u Čelikoviće prije četiri godine. Ovdje je milina! Najljepša je priroda.
Imaju četverogodišnjeg sina Mateja, a kćer Patricia ima 11 godina i jedina iz Čelikovića ide u osnovnu školu u Sibinj. - Djeca na nastavu od prvog do četvrtog razreda idu u školu u Grgureviće, a od petog do osmog u školu u Sibinj. U Sibinj ih vozi autobus i njih je ukupno četvero iz Grgurevića i Čelikovića koji idu u Sibinj u školu.
Svaka obitelj ima nadimak
Ono po čemu su Čelikovići specifični je što svaka obitelj ima nadimak i tako ih svi u selu i zovu. Čelikovići su u selu Jerkovići, a Manda dodaje kako njene još zovu i Zvonarevi jer je njen dida 25 godina bio zvonar u selu pa ih po tome znaju, Pačići su Đukini, Lukičevići Ajdukovi, Papazovići su Jaguštinovi.
Osamdesetogodišnji Ivan Papazović među najstarijim je stanovnicima Čelikovića: - Mene svi u selu zovu Ivica, a našu obitelj Jaguštinovi. Tako nas domaći svijet zove i zna. Volim svoje selo, kako ne bi' volio, tu sam rođen, tu sam naučio, pa gdje bih bio dalje?! Puno se toga promijenilo, nema djece, nema ljudi, nekad su se tude kod nas kad je svetac, nedilja, skupljali ljudi, djedovi, bake, i djece je bilo po putu. Sad nema nigdje nikoga. Svi smo imali konje, svinje, krave, živjelo se od poljoprivrede, zemlja je teška, ali su svi radili i svi su bili zadovoljni. Još kad je tamo negdje 80-ih godina otvorena Poljoprivredna zadruga sve smo mogli tude i prodati. Najviše su onda ljudi sadili krastavce, ali sjećam se da je otkupljivala čak i gljive varganje. Stariji sam, pa sada samo imam malo ovaca i kokoši. Nemaš kuda otići, ni s kim popričati, sad po zimi gledam televiziju, a kad nije zima pustim ovce, pa idem s njima u polje.
Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske!