Kada je prije
nepunih mjesec dana (3. prosinca) proslavio 70. rođendan, Nikola
Kovač i službeno je postao najstariji hrvatski aktivni
maratonac. Kada kažemo maratonac, ponajprije mislimo na osobu koja
bez problema može istrčati maratonsku stazu od 42 kilometra, a
Nikola se vrlo često odlučuje i na istrčavanje zahtjevnijih
dionica. Rođen u Strizivojni 1941. godine, odrastao je u pekarskoj
obitelji jer je otac držao pekaru u Levanjskoj Varoši i tamo je
mali Nikola u poslijeratnim godinama učio zanat. Organizirani su
tada mnogobrojni sletovi, na njima i atletska natjecanja, na kojima
je pekarski naučnik nastupao i pobjeđivao u svim disciplinama –
na 100 i 1.000 metara, skoku u dalj, skoku u vis... Onda su se počeli
natjecati i nastavnici, pa je Nikola i njih pobjeđivao. Kad je imao
15 godina stigao je i prvi poziv iz atletskog kluba u Đakovu. No,
dječak je ipak ostao usvome selu, i dalje je učio za pekara.
Trenirao je pomalo i nogomet, a da je predodređen za atletičara
pokazalo se kad je slavonskobrodski BSK došao igrati u Đakovačku
Breznicu. Nikola je bio brži od svih igrača u obje momčadi! Kad je
završio zanat (u Valpovu), počeo se baviti pekarskim poslom i radio
je u jednoj osječkoj pekari, pa nakon toga u Vukovaru... Težak
posao učinio je svoje, atletika je pala u drugi plan. Sredinom 70-ih
godina prošloga stoljeća doseljava sa suprugom u Slavonski Brod i
zapošljava se u TOB-ovoj pekari. Po noći je radio, a po danu
razmišljao što će, pa jednoga dana odlučio: "Idem ponovno
trčati!". Iako je bio već prešao tridesetu, svakodnevni
treninzi i upornost nisu mogli ostati nezamijećeni pa ga je
legendarni trener Milan Firec jednoga dana pozvao u klub. - Prvi
nastup nakon nekoliko desetljeća stanke imao sam na utrci
Požega-Kutjevo (22 km), ostavio sam sve suparnike daleko iza sebe, a
u finišu sam "dobio" i tadašnjeg reprezentativca Srbije!
- govori nam Nikola. Odmah nakon toga išao je trčati
60-kilometarski Čazmanski maraton i u međunarodnoj konkurenciji
istrčao odlično vrijeme. Poznate su Nikoline utrke na 100
kilometara, u kojima i dan-danas drži drugi najbolji rezultat svih
vremena u Hrvatskoj. U atletsku legendu ušao je njegov nastup na
utrci održanoj 1983. godine u Varaždinu, gdje je pobijedio
istrčavši 100 kilometara za 7 sati, 19 minuta i 36 sekundi.
Nadmašio je tada 66 ultramaratonaca iz šest zemalja. Od tada, samo
je jedan hrvatski atletičar imao bolji rezultat na 100 kilometara!
Nanizao je Nikola u proteklih nekoliko desetljeća mnogobrojne
nastupe na polumaratonima i maratonima, znao je u jednoj godini
istrčati polumaraton, maraton, supermaraton na 60 km i ultramaraton
na 100 kilometara, i sve to sa sjajnim vremenima. Tri puta je trčao
stokilometarske maratone, a pamti kako se znalo i finiširati
sprintom u posljednjim metrima, iako je iza sebe ostavio punih 100
kilometara.
Početkom
Domovinskog rata kao dragovoljac uključio se u 108. brigadu, a po
izlasku iz garde nastavio je trenirati. Kad je otišao u mirovinu, sa
suprugom se vratio u rodno selo gdje i danas živi, te redovito
izaziva čuđenje snaša kad trči kroz sokake Strizivojne. Urođena
izdržljivost i ogromna volja za treningom učinili su svoje –
Nikola pet puta na tjedan zna istrčati i po 25 kilometara te
ravnopravno s dvostruko, pa i trostruko mlađim kolegama ide na
mnogobrojne utrke, a posebno se izdvajaju njegovi nastupi na
ultramaratonima. Tako je i ove godine sudjelovao na ultramaratonu od
Zagreba do Vukovara, a u lipnju je s prijateljima trčao od Solina do
Vatikana, punih 1.184 kilometara u 13 etapa! Dva puta istrčao je
utrku do Bleiburga, a svake godine nastupa na maratonu od vukovarske
Ovčare do slavonskobrodskog Korza, 108 kilometara za 108. brigadu.
Redovan je i na svim utrkama koje organiziraju njegovi prijatelji iz
udruge BraCe. Oni su mu pripremili i nesvakidašnju proslavu 70.
rođendana, još u ljetnim mjesecima organizirali su feštu u Donjoj
Bebrini kamo su došli iz Broda, naravno, trčeći!
Ni sam ne zna
koliko je kilometara u životu pretrčao, kao što ne zna ni koliko
je skulptura izvajao. Jer, kiparstvo je drugi veliki Nikolin hobi,
kad rukama krene prebirati po glini, svi koji ga poznaju sigurni su
da će iz toga izaći nešto lijepo i zanimljivo. - Jedno vrijeme sam
radio ženske aktove, pa maske, ljudske glave... Ne smatram se
umjetnikom, to mi je zanimljivo i većinu skulptura sam podijelio
prijateljima, kaže Nikola.
Pitam ga dokad
misli trčati, a on uz smijeh odgovara: - Neću odustati, dok god me
zdravlje služi! Ma, želja mi je nagodinu istrčati 62 km Čazmanskog
maratona i još nekoliko ovih "običnih", od 42 kilometra.
Nema mi druge, moram postaviti novi državni rekord za veterane
starije od 70 godina!
Zbog kifle bez
Svjetskog prvenstva!
Svašta je Nikola
Kovač doživio u svojih sedam desetljeća, pa i to da na Svjetsko
veteransko prvenstvo nije otputovao zbog kifle! Bilo je to 1983.
godine, Nikola je već bio prijavljen za nastup na maratonskoj utrci
u Rimu, pa i danas žali što nije otputovao jer, kako sam kaže,
forma mu je tada bila izvrsna. No, bizaran događaj odredio je da u
Rim putuje netko drugi. Bio je travanj, deseti dan u mjesecu, ali
Nikola ni razmišljao nije koji je datum. Bilo mu je samo važno
poslije naporne noći u pekari i kartkog odmora otići na stadion i
marljivo trenirati. Pred jutro, kad se peku peciva, Nikola je, baš
kao i svakog drugog dana, od kraćih komada tijesta pravio "klasične"
kifle, a od dužeg tijesta napravio bi pecivo u obliku slova "S".
Iste večeri "pokupila" su ga dva SUP-ovca, odveli u pekaru
i istresli kifle pred njega. Jedan od isljednika uzeo je dva peciva i
stavio prekrižena jedno preko drugog uz pitanje: "Znaš li,
pekaru, što je ovo i koji je danas datum?", a Nikola mu
odgovori: - Pa, to su kifle, a ti si sad napravio kukasti križ!
Nakon toga u
atletski klub stigla je depeša, zabranjen mu je odlazak u Rim, a
Nikola je u poduzeću naglo spušten na listi za dodjelu stana. Ali,
to ga nije pokolebalo, nastavio je još jače trenirati i iste jeseni
postavio je rekordan rezultat na 100 kilometara.