Bez puno oklijevanja i razmišljanja, iz Slavonskog Broda 31. prosinca 2020. u 6 sati u jutro krenula je ekipa interventnog tima Crvenog križa u pomoć stradalima u Petrinji. Potresi koji su pogodili Banovinu, a koji su se osjetili i nekoliko stotina kilometara od epicentra, i ogromne štete koje su nastale, bili su dovoljan poziv.
Šesnaest članova i tri vozila Interventnog tima brzo su stigli do Siska i već pri ulasku u taj grad na pojedinim krovovima kuća i drugih stambenih objekata vidjeli su se tragovi potresa. Urušeni dimnjaci, otklizan crijep na krovovima, na nekim objektima vidljive pukotine... otkrivale su nam jačinu razornog potresa. Približavanjem Petrinji ti su tragovi bili su sve vidljiviji i učestaliji ali niti blizu onoga što nas je zateklo ulaskom u samu Petrinju, posebice kad smo ušli u središte grada. Svima znane snimke i slike koje smo gledali u izvješćima i na televiziji nisu niti upola davale stvarni uvid u razornost potresa. Rekao bih da smo u dahu, na brzinu, koliko nam je to vrijeme dozvoljavalo, pokušavali sagledati nestvarne prizore pred nama. U tom trenutku uočili smo da je središte Petrinje ogromna hrpa ruševina, cigle, crijepa i polomljene drvene građe. U tom dijelu grada iza oblaka prašine čula se samo buka kamiona, bagera i drugih strojeva koji su neumorno pokušavali raščistiti dijelove ulica, rušeći dijelove zgrada, otkloniti i najmanju opasnost u slučaju novih potresa i urušavanja. Nakon nekoliko minuta stigli smo na naše odredište, tenisko igralište, šator i kamp koji su bili smješteni nedaleko od gradskog središta odakle se inače pružao lijep, ali ovaj put tužan pogled na polurazrušeni grad.
Dolaskom u kamp prijavili smo se i nedugo zatim dobili konkretna zaduženja što ćemo i na koji način raditi. S obzirom na to da smo došli s tri kombi vozila, jedna ekipa djelatnika i volontera je bila raspoređena na odvoz kruha u najudaljenije dijelove pogođene potresom dok je druga ostala na prijemu, preraspodjeli i pakiranju svih mogućih potrepština koje su u neprekidnim kolonama stizale iz svih krajeva Hrvatske.
Humanitarci i psiholozi
Utovarili smo kruh i krenuli u nepoznato, mjesta za koja nikada nismo čuli, vidjeli, ali mjesta kojima je u tim trenucima itekako bila potrebna pomoć. Obišli smo na desetke sela i bili s mnogobrojnim ljudima koji su nas znali i dočekati i ispratiti suznih očiju. U mnogo slučajeva nije bilo dovoljno ostaviti samo kruh već biti i netko kome će se ti jadni i unesrećeni ljudi pojadati, izreći svoju tugu i bol zbog nepogode koja ih je pogodila. Morali smo biti spremni biti i humanitarci i psiholozi, netko tko će tim tim ljudima pružiti ono najpotrebnije, ali i netko tko zna i mora saslušati, prepoznati trenutak, dati i uputiti utjehu. Rekao bih da je to ponekad i puno potrebnije od mnogo drugih stvari koje su im u tim trenucima nedostajale. - Odakle ste vi došli, dobri ljudi? - bili su nerijetki njihovi upiti. Na odgovor znali su uzvratiti: "Neka vas dragi Bog čuva i hvala vam!"
Željko Norac
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)