- Negdje 1953. godine prvi stanovnik s bosanske strane preselio se ovdje, bio je to moj djed Martin Gubić po kome se selo u početku i zvalo Martinci, ali tadašnji režim se pobunio jer nije bio iz boračke obitelji ni borac, pa je ime sela promijenjeno u Savski Bok, ali ne znam koje godine. Nakon toga u desetak godina doselili su i drugi iz bosanskog Mačkovca i bilo je u selu 15-ak kuća i skoro 100 stanovnika. Danas nas ima 40-ak, neki su na školovanju u većim mjestima, mnogi su prije rata otišli na rad u inozemstvo, a svi oni dolaze ovdje ljeti, na godišnji odmor, za blagdane Božić i Uskrs, obavezno na kirvaj, na blagdan svete Ane i onda je selo puno - priča naš domaćin Ivan Gubić.
U Savskom Boku i prevladava prezime Gubić, još jedino ima jedna obitelj Barišić i Ćavar.
Mještani bosanskog Mačkovca nastanili Savski Bok
Iz bosanskog Mačkovca su u Savski Bok 1975. godine doselili i supružnici Marija i Tomislav Gubić: - U Bosni nas je voda stalno topila, pa smo odlučili prijeći Savu. Mi smo zadnji preselili, ali već smo imali ovdje zemlju i radili smo ju, pa nam to nije bio veliki preokret, sve smo poznavali, pa nam se nije bilo teško priviknuti. Ovdje je prešao naš narod i opet smo svi bili zajedno. Još dok smo živjeli u Bosni, naša su djeca u školu išla u Hrvatsku, u Visoku Gredu i Novu Gradišku. Čamcem bismo ih prevezli preko Save. Oba sela su slična, jer smo uz Savu.
Marija i Tomislav imaju 11 djece, 17 unučadi, 10 praunučadi i 11. je na putu. - Djeca su se rasula po svijetu, s nama živi jedan sin, druga dvojica su napravili kuće pored nas, ima ih i u inozemstvu, a svi se skupimo na kirvaj, bude nas najbližih pedeset - kaže baka Marija. Ima 81 godinu, ali još uvijek sve radi po bašči. Eto, baš kad smo bili kod njih izvadila je luk.
Dida Tomislav je '29. godište, nagodinu će napuniti 90 godina, a i onda će se skupiti svi njegovi:- Za sada sam dobrog zdravlja, ali više ne radim, u mirovini sam od 1994. godine. Radio sam svagdje, i u Austriji, po Bosni, radio na šljunčari... Obavezno gledam televiziju, volim preko dana poslušati novosti.
Baka Marija sa smiješkom dodaje: - Ja volim gledati Turke, on ne voli serije, ali svatko ima svoj televizor, pa gledamo šta tko voli. Malo se svađamo, malo pričamo. Lijepo nam je ovdje, imam jetrvu, a ima i nekoliko žena mojih godina pa se imam s kim podružiti, popričati. Subotom imamo i misu, što je baš lijepo.
Obnovljena i kapelica i kuće uništene u Domovinskom ratu
- Inicijativu za izgradnju kapelice sv. Ane 1984. godine pokrenuo je vlč. Stjepan Bakarić i moj otac Branko, 1988. je i završena, a zemljište je darovao moj stric Miroslav Gubić. U Domovinskom ratu je cijelo selo stradalo, većina kuća, pa i kapelica koja je bila potpuno uništena, ostali su zidovi i temelj. Poslije rata je vlč. Tomislav Vučur došao u našu župu Mačkovac i s mještanima, a tada je predsjednik Mjesnog odbora bio Marinko Gubić, pokrenuo obnovu kapele i ona je obnovljena 1995., pa sada u njoj vlč. Stjepan Josipović svake subote služi svetu misu - ispričao nam je Ivan Gubić.
Lijepo obnovljenu kapelicu pokazala nam je Karolina Gubić, a u dvorištu pored zatekli smo njenu prijateljicu Željku Gubić.
Karolina je rodom iz Orubice, a Željka iz Magić Male i obje su zavoljele Savski Bok, selo u koje su se udale. - Kod nas je lijepo, imamo lijepu prirodu, Savu, dobri smo ljudi, slažemo se. Radim u Njemačkoj na sezonskim poslovima branja jagoda i šparoga već 12 godina, tamo sam u proljeće dva i pol mjeseca, a krajem ljeta pomažem sestri koja ima plastenike u Orubici. Suprug je u mirovini, volim ovdje živjeti, baš smo nedavno pričali i zaključila sam kako ne bih mogla zamisliti otići negdje dalje - ističe srdačna Karolina.
- U našem malom selu malo je mladih. Da nas je više, bilo bi još bolje. Uz obiteljske obveze dane provodim s dvije prijateljice, Karolinom i Jozanom, dijelimo radosti, veselje, pa i teškoće. Suprug je u Njemačkoj, bila sam s kćeri Anom kod njega i tamo sam malo radila, ali vratila sam se kući. Ne privlači me taj život, tamo si uvijek stranac. Kad bismo imali posao ovdje u Hrvatskoj, najbolje bih voljela da tu ostanemo svi, i suprug i ja i naših dvoje djece - dodaje Željka.
Idući iz šume kod nje je na osvježenje navratio Matija Tomašić iz Mačkovca: - Naišao sam iz šume, prijateljica me navratila na pivo da malo predahnem. U našim selima promijenilo se to što narod puno odlazi. Prije je bilo puno ljudi, puno omladine, bili smo nekako zadovoljni, puno je veselja bilo, a sada je svega toga slabo, omladina je otišla, ostali su stariji. Radio sam svagdje, i po Austriji, ali vratio sam se kući i neću otale nikuda.
Samo četvero djece
U Savskom Boku samo je četvero djece, dvoje su osnovnoškolci, ali su tijekom našeg posjeta s roditeljima bili na moru.
U kosidbi nasipa zatekli smo Nikolu Gubića, sina Marije i Tomislava: - Kosim ispred kuće, pa i nasip. Inače kosim trimerom, ali sad sam uzeo ručnu kosu da ne stvaram buku previše. Došao sam na godišnji u svoje selo, inače radim u Švicarskoj već 35 godina gdje je moja cijela obitelj, ali svi volimo godišnji odmor i blagdane provesti ovdje u Savskom Boku. Lijepo je, mirno selo, nema buke, gužve. Kao djeca igrali smo lopte ispod sipa, a sad nam fali internet, loša je veza, i dobro bi nam koristila kanalizacija. To je glavno, ostalo je sve dobro. Evo, još i da se ova cesta kroz selo popravi.
- Kod nas je uvijek problem poslije visokog vodostaja, jer je naše selo ispod nasipa, pa se i cesta raskvasi, ali Općina to redovno održava, pokrpa rupe i baš je načelnik Igor Jurišić rekao kako ovih dana treba opet nasuti cestu i prijeći valjkom. Redovito se održava i prostor oko crkve, doma. Inače se dolaskom načelnika Jurišića u svim selima naše općine dosta radi, ali siromašna smo općina i trebamo biti zadovoljni. Posebno zahvaljujemo načelniku što je 2015. godine pokrenuta gradnja društvenog doma kojega mi u selu uopće nismo imali. Izgrađen je u dvije godine, svi ga koristimo za obiteljske proslave, od krštenja, proslava rođendana, pričesti, krizmi, zaruka, pa sve do karmina, a otkako je izgrađen redovno organiziramo doček Nove godine - napominje Ivan Gubić koji kao općinski vijećnik svojim radom nastoji doprinijeti razvoju svih mjesta općine, a posebno svoga sela.
Ivan je poljoprivrednik, imao je farmu od 30 muznih krava, ali je sve krajem 2012. i početkom 2013. godine rasprodao: - Prije rata bio sam u Švicarskoj, radio sam kao vozač u mljekari i mislio sam da bi se i kod nas moglo živjeti od mljekarstva. Vratio sam se i svu ušteđevinu koju smo supruga i ja za tih devet godina stekli uložio u mljekarstvo. Sagradio sam moderan i nikad dovršen objekt, koji će takav i ostati. Vlastitim novcem i kreditom nabavili smo 30 muznih krava, radili smo 15 godina, svaki dan se iz našeg dvorišta odvozilo 200-300 litara mlijeka, ali neredovite isplate su nas uništile, a dio duga nikad nećemo ni uspjeti naplatiti. Kod nas u selu još samo jedan susjed ima desetak krava.
Ivanova supruga svaka tri tjedna je u Austriji gdje radi kao njegovateljica starijih, sinovi su na školovanju u Zagrebu, a Ivan se bavi ratarstvom, obrađuje 7 hektara vlastite, obiteljske zemlje, sije ječam, kukuruz i nešto livada: - Godina je dosta kišna, ali uspjeli smo sve na vrijeme odraditi i žito i ječmove, jer nisu velike površine. Kukuruz dobro napreduje i mogao bi baš biti dobar je je za njega odlična godina, vrhunski je, ima vlage, topline.
U Savski Bok su nekada mnogi dolazili na kupanje, a svi mještani su tu i naučili plivati, ali sada je obala zarasla, zapuštena, pa se samo domaći nekada okupaju u Savi. - Ovdje je bila druga u Hrvatskoj, možda i bivšoj Jugoslaviji, šljunkara za vađenje šljunka i pijeska. Najveća je bila u Županji, pa naša u Savskom Boku i cijeli je autoput od Kutine do Broda navožen s tog dijela - pojašnjava Ivan.
Savski Bok nalazi se u općini Vrbje, s jedne strane graniči s Mačkovcem, a s druge Visokom Gredom. Do Nove Gradiške ima 11 kilometara. Selo je ispod nasipa, s druge strane sela je rijeka Sava. Lijepa priroda privlači i ribiče i bicikliste, a i automobilom je ovim krajem predivno se provesti, pogotovo u ovo vrijeme - s jedne strane Sava, s druge kukuruzišta i šuma.