Slavonski Brod

U organizaciji Centra za socijalnu skrb Slavonski Brod, uz sudjelovanje članova Foruma za kvalitetno udomiteljstvo te udomitelje, protekle subote na Trgu Ivane Brlić-Mažuranić održana je akcija promocije udomiteljstva. Građani su na informativnom štandu mogli dobiti informacije o udomljavanju te razgovarati s udomiteljima o njihovim iskustvima pružanja doma djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Tek desetina od potrebnih udomitelja

- Prije mjesec dana organizirali smo druženje udomitelja, a sada želimo građane osvijestiti o problemu koji imamo u Hrvatskoj, a i Brodsko-posavskoj županiji. Imamo premali broj udomitelja za djecu koja su trenutačno bez roditeljske skrbi. U Slavonskom Brodu trenutačno je deset nesrodničkih udomitelja i osam srodničkih udomiteljskih obitelji, što je u odnosu na potrebe djece otprilike jedna desetina. Godinama pokušavamo objasniti razliku između udomiteljstva i posvojenja, a prvo je korak ka drugome. Roditelji se odlučuju uglavnom za posvojenje iz emocionalnih razloga; vežu se za dijete i ne žele više puta proživljavati odvajanje od djeteta - rekla je ravnateljica Centra za socijalnu skrb Anica Gusak-Krajnović. Dodala je da, iako to nije primjeren oblik zbrinjavanja djece bez adekvatne roditeljske skrbi, u nekim je slučajevima za djecu potrebna institucionalna skrb.

- Pozivamo građane da budu udomitelji i da to bude nešto čime će se baviti do mirovine, ali u razgovorima s ljudima došli smo do spoznaje da ih to ne dira previše. Stoga smo odlučili razgovarati o tome da postoji jako velik broj djece koja trebaju dom, zagrljaj i nekoga tko će o njima svakodnevno skrbiti. Ako mi kao građani Slavonskog Broda imamo određenu svijest, razmišljajmo o tome tako; nećemo dobiti posao udomitelja, već ćemo skrbiti o djetetu koje nema svoju obitelj. Naši su udomitelji osobe koje se u prvom trenutku ne usredotoče ni na najosnovnije informacije o udomiteljstvu već na dijete i jedva čekaju odvesti ga kući te mu pružiti ono što mogu. Trenutačno imamo djece svih dobnih skupina; od beba iz rodilišta koje smještamo u udomiteljske obitelji do tinejdžera. U jednom trenutku imali smo udomitelje starije životne dobi čija se djeca i srodnici odlučuju na isto, pa su jedni drugima potpora.

Predsjednica Foruma za kvalitetno udomiteljstvo, krovne udruge koja okuplja 14 udomiteljskih udruga u Hrvatskoj, Dubravka Čordašev istaknula je kako udomitelj nije i djetetov skrbnik, pa mu stoga pruža samo privremeni dom: - Nažalost, ljudi se dosta kasno odlučuju na udomiteljstvo, u dobi od 45 do 50 godina. Žao nam je zbog toga jer trebamo udomitelje, no ljudi se na to odluče kad othrane svoju biološku obitelj i osjete nekakvu prazninu. Udomitelji nemaju posebnih zahtjeva kad su djeca u pitanju jer to nije zanimanje, nego poziv iz srca kada svakom djetetu želite pružiti dom. Mi svu djecu volimo. Djece smještene u institucije, koja čekaju na udomljavanje, ima puno i smatramo da je zamjenska obitelj bolje rješenje od smještaja u instituciju, ali udomitelja ima malo. Zato smo se i okupili kako bismo ukazali građanima kako je lijepo biti udomitelj jer koliko god mi tu djecu učili životu, ona nas uče istome. Licencom koja se dobije prilikom podnošenja zahtjeva za udomiteljstvo moguće je udomiti troje djece, no moguće je udomiti i više djece u slučajevima kad se radi o braći i sestrama kako ih se ne bi razdvajalo.

Nisu naši, ali su naša obitelj

Ivan i Nada Palić, članovi Foruma za kvalitetno udomiteljstvo iz Đurđevca, udomitelji su sedam godina. - Udomiteljstvo je pružanje adekvatnog, toplog doma djeci koja ga iz nekog razloga nemaju. Mislim da svako dijete zaslužuje imati sigurnu zonu i imati nekoga tko će razvijati njegove potencijale. Imam dvoje biološke djece, sina i kći od 36 i 32 godine, a trenutačno smo udomili dječake od kojih je jedan završio srednju školu za mehatroničara dok njegov mlađi brat ide u prvi razred medicinske škole. Obojica su izvrsni učenici i baš nam je drago zbog njihovih uspjeha. Ranije smo udomili djevojčicu koja je dosta brzo otišla od nas, a dečki su s nama pet godina. Biološki nisu naši, ali dio su naše obitelji. Vlastito dijete pripremaš za samostalni život, pa smo svjesni činjenice da će se dečki osamostaliti. Situacija bi bila drugačija da su, primjerice, mlađi i da idu na posvajanje jer emocionalno se vežete za djecu i bilo bi nam teže - objasnio je Ivan.

- Na udomljavanje me potaknulo to što je moj sin bio bolestan i morao je biti izmješten u udomiteljsku obitelj u Zagrebu gdje je završio školu. Kad je došao kući odlučila sam i ja biti udomiteljica. Volim djecu i imam ih petero, a svakome od njih želim da danas-sutra prođu dobro u životu i budu sretna. Djeca koja su otišla od mene uglavnom su se vraćala svojim obiteljima, tri djevojke koje sam udomila sam udala i s njima se i danas čujem, kao i s troje djece koja su posvojena. Djecu treba udomiti kako bi imala sretno djetinjstvo. Njihova obitelj im je na prvom mjestu, bez obzira na nas udomitelje, ali ta obitelj nema adekvatne uvjete za brigu o toj djeci. Mi smo ti koji želimo da ta djeca uspiju u životu; ne oduzimamo ih već im samo želimo pomoći. Kod mene su trenutačno djeca u dobi od dvije do 15 godina i dobro se slažu - kazala je Mara Anđelić koja je tijekom 13 godina osigurala dom za više od dvadesetero djece.

Dragica i Pejo Kovačević imaju troje djece, a udomili su troje mališana: - Djeca imaju 23, 21, 13 i 10 godina te 15 i tri mjeseca. Uvijek smo razmišljali o tome da udomimo jedno dijete i pomognemo mu. Kad je naše dvoje djece otišlo na fakultet, naša najmlađa djevojčica imala je 10 godina i pitala je kad ćemo udomiti dijete. Prošlo je dvije godine dok nam nije došla djevojčica u dobi od devet godina. Nakon godinu dana dobili smo dječaka iz rodilišta starog 13 dana, a godinu dana nakon njega i njegovu sestricu. Trebala je biti smještena u dom u Nazorovoj, a mi ih nismo htjeli razdvajati. Tako je počela naša priča. Razlika je velika, sada sam možda više u rangu bake i život gledam drugačije; s mojom djecom mi je sve nekako brzo prošlo. Za mene nema ništa vrjednije od života i velika je stvar nekoga othraniti i pomoći mu, uživati s tom osobom i putovati s njom kroz život. Ne znam kako ljudi gledaju na to, niti mi je to bitno, važno je da se u obitelji slažemo i podupiremo jer bez obitelji, pa i prijatelja i susjeda, ovo ne bismo mogli učiniti. Po meni je ovo baš onako kako je trebalo biti. Nedostajalo mi je nešto u životu, a nisam znala što…Bog sve to usmjeri kamo treba.  

Pametni telefoni polako preuzimaju funkcije svih mogućih elektroničkih pomagala, a među najvažnijim aplikacijama svakako su sat i budilica. Danas vadimo mobitele iz džepova ili torbi, a nekad smo pogledavali na ručne satove - analogne i digitalne kakve u svojoj radnji prodaje i popravlja Boris Hemar. Njegov je djed Franjo Putra pedesetih godina iz Zagreba došao u Slavonski Brod, u privremeni posjet koji je postao stalni boravak kad je otvorio obrt u Basaričekovoj 4.

- Radim ovdje od 1993. godine, a prije toga sam 12 godina radio u Đuri Đakoviću. Obrt sam naslijedio od djeda. S obzirom na to da sam živio s njim, kao dijete sam upoznao svijet satova. Kao mlađem to mi baš i nije bilo toliko zanimljivo i u početku mi je bavljenje satovima bilo hobi, a kasnije dopunsko zanimanje kojim se bavim već četvrt stoljeća - kaže Boris, po struci inženjer strojarstva i samouki urar, i dodaje kako se puno toga promijenilo u poslu tijekom tog razdoblja, no potrebno je prilagođavati se kako bi se opstalo među konkurencijom na tržištu.

- Ranije su se popravljali satovi, ručni i zidni, te budilice, a sada se sve manje-više svodi na prodaju baterija, zamjenu remenja i sitne intervencije. Prvo sam počeo raditi s budilicama; one su imale velike zupčanike koji su nama djeci bili zanimljivi. Inače, s poznavanjem sustava zupčanika i počinjete raditi jer kad naučite kako radi budilica možete lakše objasniti kako radi ručni sat. Radio sam već u sedmom razredu, a danas djeca ne znaju pomesti prostoriju. No, smatrao sam to normalnim - ističe Hemar. Kad su u pitanju novi satovi ne bavi se onim "pametnim" jer s njima zapravo i nema posla, a iznenađuje ga činjenica da bi jedan od takvih satova svojim funkcijama uskoro mogao zamijeniti liječnika opće medicine. No, kako u odijevanju, i u nošenju satova postoje trendovi.

- Sedamdesetih se znalo što je muški, a što ženski sat; to su bili Darwili i Omikroni koji se mogu tu i tamo još naći. S većom ponudom to se promijenilo, pa su određeno vrijeme i žene nosile velike satove. Zatim su postali popularni digitalni satovi. Sad su moderni retro satovi kakvi su bili osamdesetih, ali kod nas nema puno onih koji prate te trendove, pa se nosi svašta, ali više se kupuju veći muški i ženski satovi. To je s jedne strane i praktično jer lakše vam je pogledati na veći brojčanik. Možda će za deset godina biti popularni satovi od prije pedeset godina - objašnjava Boris i dodaje da su uz mobitele"vekerice" izgubile na važnosti i manje se traže, no ima ljudi koji ih ipak vole imati kod kuće, a jedan od razloga je što ne vole ostavljati mobitel uz uzglavlje kreveta. Ima nešto i onome da je budilica zaista budilica, a ne telefon. Među njegovim klijentima najviše je onih koji dođu promijeniti bateriju na satu i sve je manje "automatika" koje je potrebno popravljati te zamijeniti remen. Satovi se kupuju ovisno o prigodama, odnosno sezonama, pa su česti darovi za krizmu i Božić, dok ih tijekom godine građani kupuju i sebi.

- Jedna od najčešćih grešaka u nošenju sata jest ta što, primjerice, ljudi uđu u bazen ili more sa satom koji nije vodootporan, pa bi bilo potrebno znati koji su satovi za vodu, a koji ne. Upute priložene uz sat rijetko tko čita ili se krivo tumače. Primjerice, ako piše "WR 50" ljudi misle da sat može ići do 50 metara u vodu, a to zapravo znači da je vodootporan na polijevanje i pranje ruku. Casio G-Shock satovi otporni su na vodu i udarce, ali nisu predviđeni da ih nosite dok radite s pneumatskim čekićem. Sat je sat, više ili manje otporan, ali što se više čuva duže će trajati - objašnjava naš sugovornik. Često mu građani donesu stare satove, no on ih ne voli procjenjivati. Naime, kako kaže, sedamdesetih godina su građani davali prosječnu plaću za Omikron ili Darwil sat, ali oni još nemaju vrijednost starina, pa se može dogoditi da im je današnja vrijednost stotinjak kuna. Vrijedni su stari i rjeđi satovi koji usto moraju biti funkcionalni i dobro održavani, a interesa za takve procjene i prodaje ima više u inozemstvu. Na pitanje ima li kome ostaviti svoj obrt, Hemar odgovara: "Najvjerojatnije ne", s obzirom na to da su njegova starija djeca pronašla svoje karijere i život u Zagrebu, a i struka njegovog sina studenta potpuno se razlikuje od urarskog posla.

- Dok sam ja tu, tu je i obrt, a kasnije ne znam. Najvjerojatnije će biti tako. I moj je djed mislio da neću nastaviti s obrtom kad ga je zatvorio jer prvo je iznajmio radnju, pa je nekoliko godina bila zatvorena prije nego što sam je ponovno otvorio. Mladi više nemaju strpljenja za takve stvari. No, nikad ne reci nikad - zaključuje Boris Hemar.

U sklopu projekta "Poboljšanje pristupa primarnoj zdravstvenoj zaštiti" Operativnog projekta "Konkurentnost i kohezija 2014.-2020." Brodsko-posavskoj županiji dodijeljeno je 11,8 milijuna kuna iz Europskog fonda za regionalni razvoj za nabavu opreme i infrastrukturne radove među kojima je i gradnja novog krila pedijatrije zgrade Doma zdravlja Slavonski Brod u Borovskoj ulici. Nakon obavljenih arheoloških istraživanja nakon početka radova te kišnog svibnja radovi su nastavljeni, a radovi bi trebali biti gotovi do početka jeseni.

- Čitava investicija gradnje novog krila pedijatrije vrijedna je više od devet milijuna kuna i taj projekt bit će financiran iz europskog fonda, sredstvima Doma zdravlja Slavonski Brod te decentraliziranim sredstavima Brodsko-posavske županije. Izgradnjom novog krila imat ćemo modernu pedijatriju u kojoj neće biti miješanja bolesne i zdrave djece, a ona će tu moći obaviti sve pedijatrijske pretrage po hrvatskim i europskim zakonima - istaknula je pročelnica županijskog Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Klara Šćuka. Iznos od 11,8 milijuna kuna namijenjen je nabavi opreme za koncesionare i liječnike primarne zdravstvene zaštite u vrijednosti oko osam milijuna, za gradnju krila pedijatrije iz tog je iznosa osigurano tri milijuna kuna, a vrijednost rekonstrukcije zdravstvenih objekata u Okučanima i Starom Petrovom Selu, na području Doma zdravlja Nova Gradiška, je 500 tisuća kuna. 

U organizaciji udruge "Kultura tijela" protekle subote održan je drugi "Kros u Tvrđavi". Uz 260 odraslih trkača, koji su trčali utrke od četiri i osam kilometara, odnosno jedan ili dva kruga oko Tvrđave, ove godine utrkivati su se mogla i djeca, pa su tako mališani od 2005. do 2011. godišta trčali utrke od 100,200, 400 i 800 metara.

- Veselimo se velikom broju trkača koji su došli trčati u naš grad i na taj način poduprijeti utrku za koju se nadamo da će rasti iz godine u godinu. Ove godine proširili smo discipline na krosu jer djeca jesu budućnost i mislim da ćemo ih najbolje odgajati pozitivnim primjerom - rekao je Tomislav Marinović iz udruge "Kultura tijela" i dodao: - Drago nam je što smo kroz naš rad motivirali ljude da se upišu u školu trčanja i trče zajedno s nama. Zadovoljili smo njihove ciljeve, a drago mi je što izvan toga pozitivno djelujemo na ljude koji se samoinicijativno uključuju u rekreativno trčanje. Na stazi prema Poloju svakoga dana je sve više trkača.

Iako je ljeto vrijeme kad građani imaju malo vremena za opuštanje i rekreaciju, prema Tomislavovim riječima, to nije godišnje doba za početak bavljenja trčanjem zbog visokih temperatura i vremena koje je tijelu potrebno za prilagodbu na aktivnost; najbolje je pričekati niže temperature ili pak početi u proljeće.

U organizaciji Oldtajmerskog kluba Brod na Savi prošle nedjelje održan je treći Međunarodni oldtajmerski susret. Vremešni, ali sjajno očuvani i restaurirani automobili i motocikli bili su izloženi na parkiralištima trgovačkog centra Supernova te Kazališno-koncertne dvorane Ivane Brlić-Mažuranić, a vlasnici starodobnih limenih ljubimaca provozali su ih i ulicama Slavonskog Broda. Opel Olympia cabrio iz 1950. godine, Bentley iz 1946. godine, Volvo iz 1949. godine, 'bube', Pontiac Executive iz 1966. godine, vatrogasno vozilo iz 1928. godine, Volkswagen Variant E iz 1972. godine… primjerci vozila pored kojih se malo tko nije poželio fotografirati pristigli su iz Nove Gradiške, Županje, Đakova, Bjelovara, Osijeka, Zagreba, Sarajeva i Beograda. Najveća atrakcija na izložbi bili su američki vojni džip Willys i njemački vojni bicikl iz 1942. godine čiji su vlasnici, i njihovi prijatelji, bili odjeveni u uniforme iz Drugog svjetskog rata. - To je ljubav nastala prije 35 godina. Stjecajem okolnosti sam ga izgubio, a prije pet godina ostvario sam svoj san da ga ponovno imam. Vojna vozila su cjenjenija zato što su rjeđa jer su nakon rata bila uništavana. Nakon Drugog svjetskog rata uništeno je oko 20.000 Willysa. Snalazio sam se tražeći dijelove u Italiji, Srbiji i Njemačkoj i uspio složiti svoj džip. Kod nas mu je cijena oko 20.000 eura, a u zapadnim zemljama od 30.000 do 40.000 eura - istaknuo je vlasnik Willysa Ratimir Vorel iz Sibinja koji posjeduje i četiri motora iz 1939., 1952. i 1949. godine te Ford Eifel iz 1939. godine.

Predsjednik oldtajmerskog kluba Luka Matišić istaknuo je da su na susret vlasnika oldtajmera došli članovi 26 klubova iz Hrvatske te susjednih država u sedamdesetak vozila: - Ta se ljubav jednostavno dogodi; uđe vam hrđa u krv i ne možete se maknuti od toga. Počeo sam prije 12 godina s jednim oldtajmerom, pa nastavio. To je skup sport, kao i odlazak na susrete, a imamo ih barem jednom tjedno u Sloveniji, Mađarskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Prezadovoljni smo odazivom na ovogodišnji susret.

Nakon izložbe na parkiralištu kazališno-koncertne dvorane vlasnici oldtajmera družili su se na ručku u Brodskom Stupniku, gdje su mještani sa zanimanjem pogledali izložena vozila, a susret je završio uz roštilj na Poloju.  

Erotika u fantastici bila je tema ovogodišnje osme konvencije znanstvene fantastike "Marsonikon", održane protekle subote u Tvrđavi i Glazbenoj školi. Posjetitelji su mogli kupiti knjige iz ponude Gradske knjižnice, Čudne knjižare iz Beograda te zagrebačke Nove stvarnosti i Antikvarijata Zorana Šnabla, a u Glazbenoj školi pogledati filmove "Barbarella", "Glad" i "Vrsta". Uz promociju fanzina "Svemirski brod" i zbirke "Marsonic 15" održano je i predavanje Ratka Martinovića "Sex budućnosti - transhumanizam, roboti i holofantazije" te AntiKviz i dodjela nagrada "Pera Marsonica" za najbolju priču u zbirci Marsonic od 2012. do 2019. godine.

- Trudimo se promovirati znanstvenu fantastiku kao književno vrijedan žanr. Želimo razbijati predrasude da je znanstvena fantastika samo "brodovi u svemiru". Kao žanr više nego ostali omogućuje istraživanje ljudskosti, čovjekovih strahova i nadanja. Ima dosta konvencija znanstvene fantastike u Hrvatskoj na kojima se, primjerice, posjetitelji odijevaju u kostime. Kod nas toga nema, više smo usmjereni na druženje i promoviranje književnosti - rekao je Leon Maglić, urednik zbirke priča Marsonic. Na konvenciji je održan i okrugli stol na temu popularne serije "Igra prijestolja", a Maglić je istaknuo da serija ima poveznicu sa znanstvenom fantastikom zato što je George R. R. Martin, autor knjiga po kojima je snimana, ujedno i jako dobar pisac znanstvene fantastike. U programu konvencije, kao i na prodajnim štandovima, i stari i mladi ljubitelji tog žanra mogli su naći ponešto za sebe.

- Ovaj entuzijazam treba pozdraviti. S velikim zadovoljstvom se svake godine odazivam na poziv za sudjelovanje u Marsonikonu. Prodaja nije kao negdje drugdje, ali gostoljubivost organizatora ne može se odbiti - rekao je Zvonimir Maštrović iz Nove stvarnosti.

- Drugi put sam na Marsonikonu i dobro je. Vratio sam se da vidim hoće li biti bolje nego prošle godine - rekao je Josip Barić i dodao kako su on i Ivona Pernar "stara škola" kad je u pitanju zanimanje za znanstvenu fantastiku, a ona je zaključila: - Mladih ne bude onoliko koliko bi ih trebalo biti; nema više onih koje zanimaju takve stvari.

No, autor znanstveno fantastičnih priča Vedran Mavrović misli da se stvari mijenjaju nabolje: - Volim biti optimist i imam osjećaj da se stvari pomalo okreću. Mislim da ljudi počinju shvaćati da dobra književnost nije isključivo samo mainstream literatura već da se krasni biseri kriju i u spekulativnoj fikciji.

Korisnik projekta: Javna ustanova Lučka uprava Slavonski Brod, ukupna vrijednost: 109.522.655,89 kuna; sufinanciranje Europske unije: 49.162.998,22 kuna; razdoblje provedbe projekta: ožujak 2017. - ožujak 2020.

Prezentacijom i konferencijom za novinare u slavonskobrodskoj podružnici Hrvatske gospodarske komore, informativnim štandovima i obilaskom gradilišta u srijedu je predstavljena projekt "Izgradnja i unaprjeđenje infrastrukture u Luci Slavonski Brod". Glavni ciljevi projekta vrijednog 109,5 milijuna kuna, sufinanciranog iz Instrumenta za povezivanje Europe, kredita Hrvatske banke za obnovu i razvoj te sredstava Javne ustanove Lučka uprava Slavonski Brod su nadogradnja osnovne lučke infrastrukture, preusmjeravanje tereta s ceste i željeznice na unutarnje plovne puteve, poticanje integracije unutarnjih plovnih puteva u prometnu mrežu Europske unije i logistički lanac, povećanje propusnosti luke te razvoj gospodarskih aktivnosti i operativnih kapaciteta luke. Planirano ulaganje Lučke uprave podrazumijeva gradnju dva pristaništa i jednog veza, Ro-La terminala, kontejnerskog terminala s pomoćnim objektima te komunalne infrastrukture.

- Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture razvija niz projekata koji se odnose na unutarnje plovne puteve, a jedan od tih projekata je i luka u Slavonskom Brodu. Jako smo sretni da nakon dodjele bespovratnih sredstava svjedočimo napretku projekta u kojem se nakon 18 godina vide veliki pomaci. Vjerujem da ćemo dogodine, možda u ovo vrijeme, svjedočiti i njegovom završetku - rekao je Josip Bilaver, pomoćnik ministra mora, prometa i infrastrukture i dodao da se uz slavonskobrodsku, radi i na razvoju luka u Osijeku, Vukovaru, Opatovcu i Sotinu. Usto, Ministarstvo razvija i željezničke projekte u kojima je za Slavonski Brod važan koridor 10 koji spaja Sloveniju preko Zagreba i Slavonskog Broda s Beogradom. Dio infrastrukture je izgrađen, dio dokumentacije je u izradi, a dionica od Dugog Sela do Novske vrijedna 550 milijuna eura spremna je za prijavu na natječaje europskih fondova u idućem proračunskom razdoblju.

- Luka Slavonski Brod inicirala je i dokazala da plovnost rijeke Save mora biti veća od deset mjeseci te da na taj način imamo spoj s Dunavom i Crnim morem, odnosno i izlaz na roterdamsku i druge luke. Izuzetno nam je drago što je Lučka uprava Rijeka napravila zagrebačku obalu i otvorila novi vez od 400 metara koji će omogućiti dolazak novih kontejnera u Luku Rijeka, a dio tih kontejnera završit će u Slavonskom Brodu i zato je u tijeku proširenje kontejnerskog terminala, neovisno o ovome projektu. Privatna ulaganja, veća od 250 milijuna kuna, uključuju skladište za naftne derivate i tvornicu metalnih proizvoda i te projekte smatramo gotovima. Trenutačno pregovaramo o gradnji benzinske postaje i parkirališta kako bi Slavonski Brod bio oslobođen teretnog prometa - rekao je ravnatelj Javne ustanove Lučka uprava Slavonski Brod Marijan Jurić i dodao kako se nastavlja gradnja Istočne vezne ceste te da će početi projektiranje nove željezničke pruge koja je iz lučkog područja ići preko gospodarske zone Klakar i imati spoj na željezničku prugu Zagreb-Beograd.

- Završetkom infrastrukturnog opremanja lučkog područja našim će poduzetnicima biti omogućeno korištenje rijeke Save kao plovnog puta i riječnog prometa kao najjefitinijeg u uvozu i izvozu njihovih materijalnih dobara i proizvoda. S druge strane, koncesionari u gospodarskoj zoni lučkog područja će realizacijom svojih investicija potaknuti novi investicijski ciklus u Brodsko-posavskoj županiji - zaključio je zamjenik župana Stjepan Bošnjaković. 

- Ovdje se isplačete, sretnete se s ljudima koji su isti kao vi, mi se jedino razumijemo - riječi su Đurđe Gmaz, majke poginulog i ranjenog djeteta u Domovinskom ratu iz Sisačko-moslavačke županije. - Najbolje se osjećamo s ljudima koji dijele istu bol, društvo baš nema neku empatiju za nas civilne stradalnike - rekla je Ivana Jurković iz Slavonskog Broda, majka djevojčice Vedrane koju je ubila granata 30. svibnja 1992. godine u Naselju Slavonija 2 dok je sjedila na kućnom pragu.

Te majčine riječi najbolje govore što obitelji djece poginule u Domovinskom ratu proživljavaju sve ove godine. Zbog toga je i sjećanje "Mali križ-velika žrtva" jedan od najtužnijih i najpotresnijih susreta, a 17. put se održava u Slavonskom Brodu, gradu u kojemu je čak 28-ero djece poginulo u Domovinskom ratu. U organizaciji Zajednice udruga hrvatskih stradalnika iz Domovinskog rata, uz pokroviteljstvo predsjednice Republike Hrvatske i uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja susret je počeo svetom misom u crkvi Presvetog Trojstva koju je u zajedništvu s Ivanom Begovićem, kapelanom policijske kapelanije "Sveti Euzebije i Polion" u Vinkovcima predvodio fra Ivan Kramar, kapelan policijske kapelanije sv. Vlaha za Policijsku upravu dubrovačko-neretvansku. Kapelanu Kramaru je mlađi brat kao dječak poginuo u Domovinskom ratu, a u propovijedi je rekao kako oni koji nisu doživjeli tu bol ne mogu razumjeti, ali mogu iskoračiti iz svoje sebičnosti, pokazati im da u toj boli i tuzi nisu sami.

Nakon mise položeni su vijenci i upaljene svijeće kod spomenika "Prekinuto djetinjstvo" i nitko nije ostao ravnodušan kad su spomeniku prilazili učenici drugog i trećeg razreda Područne škole "Vladimir Nazor" iz Gornje Bebrine, odjeveni u narodnu nošnju, s plišanim igračkama u ruci ostavljajući bijelu ružu i poklonivši se svojim poginulim vršnjacima.

Jesmo li žrtve drugog reda?

U dvorani Glazbene škole Slavonski Brod održan je prigodan program, kojemu su uz obitelji poginule djece iz cijele Hrvatske prisustvovali i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Pero Ćosić, izaslanica predsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Nevenka Benić, brodsko-posavski župan i njegov zamjenik, Danijel Marušić i Stjepan Bošnjaković, slavonskobrodski gradonačelnik i zamjenici Mirko Duspara, Tea Tomas i Hrvoje Andrić i načelnik Policijske uprave brodsko-posavske Antun Valić.

Zahvalivši hrvatskoj predsjednici i svima koji su ovaj dan s njima, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Julijana Rosandić je suznih očiju rekla: - Ovo je sjećanje na najveće žrtve za našu domovinu, nema svetije žrtve i danas se ovdje trebao okupiti cijeli državni vrh ali njih nema. Zar je moguće da Vlada misli da smo mi u Domovinskom ratu žrtve drugoga reda i tako se ponašaju. Činjenica da nema ni "z" od obećanog zakona ukazuje na to da su obitelji poginulih imali samo pravo da im ubiju djecu, imaju samo pravo plakati 27 godina. Ne mogu nas danas više poniziti. Rečenica koju mrzim izgovoriti da za ovaj zločin nije nitko odgovarao puka je fraza jer očito nikome nije stalo. Sramotan je takav odnos prema nama, danas smo posebno osjetljivi, povrijeđeni, zaboravljen i poniženi s nadom da će nas ipak čuti.

Gradonačelnik Mirko Duspara obratio se svima koji imaju utjecaja kod donošenja zakona i zamolio ih da se nakon 27 godina ispravi nepravda prema civilnim žrtvama: - Činjenica je da nemamo ni jedno ime odgovorne osobe koje su ubijale civile u gradovima po Lijepoj našoj, ali nije kasno da odmah pokrenemo i prve optužnice za one koji su to napravili jer ratni zločin ne zastarjeva.

 Donošenje Zakona o civilnim žrtvama rata ove godine?

Župan Danijel Marušić rekao je da je teško govoriti u ovakvim trenucima: - Nema riječi utjehe, ne možete odgovoriti na pitanje zašto i najrađe bih ostao u tišini koja najjače odzvanja i samo je prekinuti molitvama za te male anđele i da se više nikada takve tragedije ne ponove.

Državna tajnica Nevenka Benić naglasila je da ni jedna žrtva iz Domovinskog rata ne smije pasti u zaborav, naročito najnedužnije, dječje. Podsjetila je da je napravljena radna verzija nacrta prijedloga zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata, u kojemu su kao ravnopravni partneri sudjelovali i predstavnici zajednica civilnih stradalnika, te da su njihovi prijedlozi u potpunosti prihvaćeni. Na pitanje roditelja kad će zakon ući u proceduru donošenja, odgovorila je - tijekom ove godine.

Saborski zastupnik Pero Ćosić istaknuo je kako djeca nisu bila kolateralne žrtve rata, nego je namjera velikosrpske agresije bila pokoriti cjelokupni hrvatski narod: - Odavanje počasti kakvu zaslužuju ove žrtve ne smije stati samo na podizanju spomen-obilježja, već se mora nastaviti rješavanjem statusnog pitanja roditelja poginule djece i ostvarivanjem njihovog prava na obiteljsku mirovinu. Zato je ova Vlada pokrenula izradu novog cjelovitog zakona i siguran sam da će ga sadašnji saziv Sabora usvojiti velikom većinom.

Nitko nije odgovarao za zločin nad civilima

- Da je i samo jedno dijete poginulo, s pravom bismo rekli "Mali križ-velika žrtva" kako nazivamo ovo sjećanje. To je zločin za koji, nažalost, nitko nije odgovarao. To je zločin zbog kojega se kao država moramo crvenjeti od stida jer nismo dovoljno učinili da krivce privedemo pravdi niti smo dovoljno pokazali koliko nas boli ova rana. Iako puno vremena provodim s vama, iako često razgovaramo, ja se danas ovdje pred vama crvenim. Ono što mogu obećati jest da ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bismo riješili sva pitanja o kojima govorimo, ne samo pitanja zakona, već i kad je riječ o progonjenu i suđenju počiniteljima ratnih zločina. Moramo isto tako priznati da nismo dovoljno glasno govorili kako su te djevojčice i ti dječaci bili najnevinije žrtve velikosrpskih osvajačkih aspiracija prema Hrvatskoj i mržnje prema hrvatskom narodu, koja je nažalost desetljećima usađivana u one koji su bez imalo srca i savjesti ispaljivali granate i bacali bombe na našu djecu, žene i starce. Nismo danas ovdje kako bismo gajili osjećaj osvjete ili mržnje, sjedinjeni smo u zajedništvu bola za našu djecu ali i u zajedništvu ljubavi za našu domovinu - istaknula je u svom govoru predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Apelirala je da se što prije uputi u proceduru prijedlog Zakona o civilnim žrtvama rata: - Smatram da kao država moramo naći način kako s poštovanjem vrednovati žrtvu izgubljenih života i zdravlja civilnih žrtava velikosrpske agresije, čiji su životi, posebice životi ove djece, ugrađeni u slobodnu i neovisnu Hrvatsku jednakom vrijednošću kao i životi hrvatskih branitelja. I dok obnavljamo spomen na našu poginulu djecu želimo gledati u budućnost. Prije svega radi njih imamo obvezu učiniti sve da ova naša draga domovina snažno zakorači, ne u bolje sutra, nego u bolje danas.

U prigodnom glazbenom programu sudjelovao je Ženski vokalni ansambl Ad astra i učenici Područne škole "Vladimir Nazor" iz Gornje Bebrine.

Prosudbena komisija izabrala najbolje kostime: 4. d razred Tehničke škole (Goku iz serije Dragon Ball), 4. c Ekonomsko-birotehničke škole (vreće s novcem), 4. a Gimnazije Matije Mesića (Harry Potter), 4. a Klasične gimnazije fra Marijana Lanosovića (Freddie Mercury) te 3. b Obrtničke škole, slastičari i kuhari (bombončići)

Krenule su kostimirane povorke u srijedu poslijepodne, svaka ispred svoje škole, kako bi se svi našli na cilju, slavonskobrodskom Korzu. Maturanti su u svojim šarenim, zanimljivim, originalnim kostimima uz zviždaljke i pjesmu došli do Široke ulice, a onda se nebo otvorilo! Pokušali smo se prisjetiti kad je toliki pljusak, praćen munjama i gromovima, natopio povorku maturanata, ali nismo uspjeli. Mama Željka kaže: "Zadnji put... kad sam ja bila maturantica!", a od tada je prošlo oho-ho godina. Razbježali su se gledatelji, kojih se okupio popriličan broj, pod obližnje balkone i tende kafića, ali maturantska povorka nije stajala. Jedan cijeli krug po Korzu, pa ponovno u Široku, do Cipelića, i opet natrag do Korza. Sve uz pjesmu. Curilo je sa svih strana, otvorilo se i nekoliko kišobrana, ali nisu puno pomogli. I onda kad su svi, mokri do kože, stigli pred pozornicu, kiša je prestala padati!

A maturanti su i dalje pjevali. Pomogli su im "Republika" i "Bravo band", a najvažnije je da žurne službe nisu imale puno posla. Hitna pomoć je objavila kako je tek dvoje maturanata malo više "pokislo" i iznutra, pa su im olakšali muke, a policija nije morala intervenirati.

Maturanti, njih nešto više od 1.300, svoj zadnji dan srednje škole, povorku i feštu u središtu grada odradili su bez bacanja brašna, teroriziranja prolaznika, bez sukoba i neugodnih scena. Ma koliko to otrcano zvučalo, položili su i ovaj ispit!

Anđa Bratanić prije četiri tjedna postala je nova samostalna obrtnica taksistica na slavonskobrodskim prometnicama. Majka četvero djece, po struci konfekcionarka tekstila i KV vozačica, u struci je radila nakon školovanja, nakon toga i kao pomoćnica u kući starijima osobama, a 15 mjeseci radila je za Taxi Brod na čemu je zahvalna direktoru Miroslavu Crnjcu.

(međunaslov) Školarce u školu, građane na tržnicu

- Sviđa mi se rad s ljudima i potpuno sam se pronašla u tome, pa sam nakon nekog vremena pomislila "Zašto se ne bih pokušala sama baviti time?". Za vrijeme prve vožnje taksija imala sam grč u želucu i tremu, kao i kod svakog novog posla i sredine. Mislite na to hoćete li zadovoljiti kriterije i kakav je promet, a vremenom, kako upoznajete ljude i što više vozite, više ne razmišljate o tome. Ima jako dobrih ljudi; stariji su puni iskustva i priča, pa saznamo zanimljive stvari. Nekad budete roditelj mladima koji vam se povjere, što je isto lijep doživljaj - kaže Anđa. Brođani su, ističe, jako dobri klijenti, a potreba za taksijima sve je veća s obzirom na to da jako dobro dođu starijim građanima koji nemaju drugi prijevoz.

- Mogu samo reći svaka čast ženama koje su počele voziti taksi, a u posljednje vrijeme ih ima dosta. Tako i treba biti, nismo ništa lošiji vozači od muškaraca. Ispočetka sam razmišljala kako će ljudi prihvatiti ženu za upravljačem taksija, pogotovo muškarci, ali ispostavilo se da će radije sjesti u automobil sa ženom jer smatraju da je ona mirnija za volanom. Oni koji dolaze iz drugih krajeva malo nam se začude, ali u Slavonskom Brodu su nas prihvatili - ističe Anđa. Vikendima ima više posla, a tada mlade vozi u noćne izlaske dok kasnije vožnje prepušta kolegama jer zasad nije u mogućnosti raditi čitav dan. U vožnji mladih taksijem vidi samo pozitivnu stranu jer je kao majka bila mirnija znajući da njezina djeca na povratku iz noćnog izlaska neće sjesti u automobil nekoga iz društva tko je eventualno alkoholiziran.

- Srednjoškolci nas znaju zvati sa Željezničkog kolodvora da ih vozimo u školu kad pada kiša, da ne provedu čitav dan mokri na nastavi. Starije osobe subotom ujutro na tržnicu dođu autobusom, a kad kupe puno toga onda zovu taksi. U toj situaciji možda mi žene bolje prođemo jer se bakice lagodnije osjećaju u našem društvu; treba im malo vremena da sjednu u automobil, uglavnom imaju štaku, treba im unijeti i iznijeti stvari iz automobila, a one možda misle da muškarci za to nemaju strpljenja. Dosta vozimo i u trgovačke centre, primjerice od Korza do Colosseuma ili od do McDonald'sa, što su relacije koje bih osobno prehodala - ističe Anđa. Popularno taksi stajalište do podneva je ono kod Opće bolnice "Dr. Josip Benčević", a tijekom poslijepodneva na Trgu Ivane Brlić-Mažuranić.

(međunaslov) I roditelj i psiholog

- Svatko od nas ima svoje klijente, u posljednje vrijeme ima jako puno novih taksija, ali svi radimo. Ne možemo tražiti nekakvu posebnu zaradu, ali ako možete pokriti troškove automobila i doprinosa te si isplatiti plaću prihvatljivu za život u Slavonskom Brodu, mislim da smo ok. Nitko od taksista ne zatvara obrt, pa pretpostavljam da svi dobro funkcioniraju - kaže Anđa. Svoj je obrt otvorila bez potpora jer joj se činilo kako bi pokretanje posla uz poticaje Zavoda za zapošljavanje bilo zahtjevno kad je u pitanju ispunjavanje poslovnog plana i možda bi dugo trajalo.

- Suprug Pejo i ja smo razgovarali o tome i razmišljali; položila sam ispit za KV vozača i poznajem grad, pa zašto ne bih pokušala otvoriti obrt? Djeca su to prihvatila, najmlađi sin je rekao da će voziti taksi sa mnom, a kćer me u šali pita može li raditi u uredu - kaže Anđa, majka obrtnice za poslovno savjetovanje Jelice (27), studentice menadžmenta Ivane (24), vojnika Josipa (20) i učenika Antonija (14). Tijekom njenog (kratkog) samostalnog staža bilo je situacija u kojima je primijetila neuobičajene klijente, ali smatra da svaki taksist "pročita" osobu koju vozi i prilagodi joj se.

- Mislim da su taksisti sigurno nekakvi psiholozi samim time što vozimo klijente različitih godina i naravi. Ljudi nam se jako puno povjeravaju, pogotovo stariji koji su ostali sami, pa se izjadaju o tome kakvi su bili u mladosti. Što nas košta saslušati nekoga tijekom vožnje koja uglavnom traje od 10 do 15 minuta? Sa starijim građanima sam radila i kao pomoćnica u kući i takav rad mi odgovara - priča Anđa, a na pitanje je li ikad pomislila kako bi trebala odustati od vožnje taksija odgovara: - Nisam. Mislim da, kad volite nešto raditi, uživate. Meni je baš gušt odraditi dan i posao mi se baš sviđa. Planiram kupiti još jedan automobil i zaposliti još jednu osobu, a već sad razmišljam o tome kako bih jednu smjenu mogla odraditi ja, a drugu smjenu možda neka kolegica.

Ovoga vikenda na Poloju će biti održan još jedan Mega bikers susret, pa su Anđa i njene kolege spremne za poslijepodnevne vožnje na gradsku plažu, a dosad nije čula da je netko od taksista doživio bilo kakvu neugodnost od posjetitelja te manifestacije. Bude slučajeva da mladi koji idu u noćni izlazak ne plate vožnju, ali kako kaže Anđa: "Bože moj, što sad? Dogodi se".