Posljednih nekoliko dana nebom iznad Slavonskog Broda, uz povremene parove roda, letjele su jedrilice iz Slavonskog Broda i Zagreba u sklopu jedriličarskog kampa.
- Četvrti put, u suradnji s Aeroklubom Zagreb, Aeroklub "Brod" organizirao je kamp jedriličarstva, koji uglavnom održavamo u kolovozu. Cilj kampa je trening i priprema pilota te takozvano "skupljanje" sati letenja za dobivanje dozvole ili samo iskustvo pilota u onome što zovemo sterilnim područjem. Članovi zagrebačkog kluba imaju relativno malu zonu leta zbog blizine Zračne luke "Dr. Franjo Tuđman". Kod nas u Slavoniji, kako nema ničega, nema ni prometa, pa su vremenske mogućnosti za letenje veće. Ako piloti polete dovoljno rano, mogu letjeti od pet do osam sati, ovisno o sposobnosti pilota i uvjetima toga dana. Ove godine došlo je još osam jedrilica, privatnih i klupskih, te avion koji služi za vuču jedrilica. Svrha kampa je i preobuka pilota iz Zagreba na polijetanje uz vuču vitlom, kao i naših učenika na polijetanje uz aerozapregu, odnosno avion - rekao je ravnatelj aerokluba Marinko Jozić.
- Kao i prošle godine, društvo je odlično. Puno bolje se leti; zračni prostor je sterilniji i može se letjeti duže i dalje nego kod nas. Nama bi dobro došlo vitlo, vama avion, a pista i hangar su uglavnom isti. Ovdje su klupske prostorije bolje; moramo priznati da se u Aeroklubu "Brod" puno bolje brinu za njih nego mi o svojima - istaknuo je Rudolf Gregurek, predsjednik jedriličarske sekcije Aerokluba Zagreb. Prema njegovim riječima na području Zagreba, odnosno Zagrebačke županije, djeluju dva kluba koja lete na vitlo i kojima također problem predstavlja ograničenost zračnog prostora na kojem mogu letjeti.
Najmlađa pilotkinja u gradu
Novost u Aeroklubu Brod su mlade snage; najmlađa članica je šesnaestogodišnja Anđela Ćurković koja je prvi samostalni let imala krajem srpnja. Učenica Klasične gimnazije fra Marijana Lanosovića od djetinjstva je povezana sa zrakoplovstvom.
- Moj tata Tomislav se bavi zrakoplovnim modelarstvom i često smo dolazili na aerodrom kako bi on isprobao svoje modele jedrilica. Prošle godine sam došla na panoramski let, jako mi se svidjelo i odlučila sam se učlaniti u klub. Imala sam tremu prije leta, ali kad smo poletjeli popustila me i ostao je samo osjećaj opuštenosti i užitka. Tata je poprilično dobro prihvatio moju odluku da krenem na obuku. Naravno, bio je malo zabrinut zato što nije znao mislim li ozbiljno i bio je iznenađen, ali cijela obitelj me podržava - kaže Anđela, čiji njen mlađi brat isprva nije mogao vjerovati da se ona bavi zrakoplovnim jedriličarstvom.
- Nije bilo teško na obuci; obavila sam oko 40 letova s instruktorom i 20 samostalnih i to je to. Prije prvog samostalnog leta instruktor je obavio provjeru, odnosno simulaciju pucanja sajle i to je bilo malo strašno; otkači se na 100 metara i nema vremena za pogrešku, mora se brzo i efikasno reagirati. To je bila jedna od stresnijh situacija, ali mislim da sam to dobro odradila. Kod prvog samostalnog leta bio je strašan taj osjećaj da sam potpuno sama u jedrilici i nema nikoga tko može ispraviti moju pogrešku; sama kontroliram sve što radim i imam svoj život u svojim rukama. Sve što napravim ovisi o meni. Nakon leta zbog treme sam se tresla i jedva izašla iz jedrilice, ali brzo me prošlo i bila sam jako sretna i ponosna na sebe - s osmijehom je ispričala Anđela i dodala da jako brzo primijeti kad pogriješi i zbog toga se grize, ali pogreške nastoji i što brže i bolje ispraviti. Na pitanje što kažu njeni prijatelji kad im kaže što joj je hobi, veli da ih većina ne zna što je zrakoplovno jedriličarstvo.
- Njih 99,9 posto uopće ne zna da aerodrom postoji i svi su iznenađeni kad im pričam da letim. Ali, svi komentari su pozitivni, svima se to sviđa i svi bi htjeli probati ili vidjeti što je to. Često me pitaju da me dođu gledati, ali ne dopuštam im zato što mislim da bih imala preveliku tremu i ne bih se mogla koncentrirati. Tata je svaki put pod stresom kad gleda u nebo i zna da sam možda ja u jedrilici, ali i on je oduševljen - objasnila je Anđela koja, kad nije u školi ili "među oblacima", slobodno vrijeme provodi s prijateljima, u šetnji Korzom ili gledajući filmove. Posljednih mjesec dana svakog dana je na aerodromu, a tijekom školske godine koliko joj obveze dopuštaju i najčešće vikendom.
- Kad sam došla u klub, prošle godine u kolovozu, bila sam jedina djevojka. Bilo mi je čudno, ali brzo sam se naviknula. Sad nas je već tri u klubu, pa je puno lakše. Ravnopravni smo i svi odrađuju sve što je potrebno; pomoći pogurati jedrilicu, pomesti hangar, upisati letove u knjižice... svi smo tu jedni za druge. Sve se zasniva na volonterstvu i timskom radu; svi smo kao velika obitelj - rekla je Anđela. Svima preporučuje da prošeću do Aerokluba "Brod" na Jelasu i misli da će svi biti oduševljeni.
- Bilo bi lijepo kad bi klub imao više mladih ljudi i kad bi učenici u sklopu nastave posjetili aeroklub i pogledali jedrilice. U sklopu nastave iz fizike mogao bi biti održan sat o aerodinamici ili meteorologiji u sklopu nastave iz geografije. Fizika mi je jako drag predmet, ne mogu reći omiljeni, ali svakako je potreban u ovom hobiju - pojasnila je Anđela koja, osim na druženjima u kampu i na jednodnevnim kupovima, o iskustvima drugih pilota sluša i u klubu: - Pokušavam učiti iz njihovih pogrešaka i priča. Jako mi je zanimljivo slušati ih, jer u zraku se uvijek mogu dogoditi nesvakidašnje situacije na koje treba obratiti pažnju. Mislim da je u zraku sigurnije jer događa se puno manje nesreća nego na cestama.
Za razmišljanje o fakultetu još je rano, no u odluci joj možda pomogne hobi.
- Jako volim biologiju i razmišljala sam o farmaciji ili stomatologiji, ali ne znam - možda završim u kontroli leta - zaključila je Anđela.
- Više od 15 godina nije bilo tako mlade i talentirane osobe u klubu. Svi smo ponosni na nju. U vrlo kratkom vremenu savladala je letačke vještine. Dva ili tri leta prije nego što je ispunila zakonske mjere, procijenio sam da je dovoljno sigurna da može sama poletjeti, a to je i dokazala. Sada već ima devedesetak letova i priprema se za polaganje ispita za dozvolu pilota. Kad završi osnovnu obuku mora imati 25 sati samostalnog letenja i steći iskustvo kako bi polagala ispit pred komisijom. S obzirom na to da je potrebno više vremena da jedrilica skupi tolike sate letenja, to se u pravilu razvuče na godinu dana. Nisu važni sati kao sati letenja, već vrijeme provedeno i na zemlji i u situacijama u jedrilici. Da bi jedan čovjek letio, na zemlji nas treba biti četvero ili petero - rekao je nastavnik letenja Borislav Antolović. Razlika između mladih i zrelijih učenika tijekom prvog samostalnog leta, pojasnio je, u tome je što stariji analiziraju pogrešku koju naprave dok mladi pogriješe i idu dalje, pa brže usvajaju vještine: - Zrelije osobe danima će razmišljati o letu koji traje šest-sedam minuta. Tijekom tih minuta toliko se operacija odvija, a vi čitavo vrijeme imate svoj život u rukama. Jedrilica nema motor, svake sekunde je pola metra do metar bliže zemlji i ako napravite jednu grešku i počnete razmišljati o njoj slijedi druga, pa treća... Onda ja kao nastavnik pokušavam utjecati na to postupcima i glasom kroz radio-vezu. No, samo letenje, a time i svaki prvi samostalni let, su stresne situacije. No, to volimo i tako funkcioniramo.
Uz Anđelu mlade snage u klubu su i, kako je istaknuo Jozić, dvostruki europski i svjetski prvak Arijan Hucaljuk te Šimun Šimleša, šesnaestogodišnjak koji je putem programa gradske uprave ostvario pravo na besplatnu obuku u aeroklubu.
- Zbog nedostatka vremena ovim se sportom bave stariji ljudi, pa je lijepo vidjeti da i kod vas napokon došlo malo mladosti u klub. Mi svake godine imamo taj problem da nam puno učenika dođe na obuku, a kad je završe ne nastave letjeti. Nadam se da se to vama neće dogoditi. Zasad imamo dečka koji je "laširao" na svoj 15. rođendan, a ove godine imamo i troje šesnaestogodišnjaka. Strah od letenja je individualan kod djevojaka i mladića, ali izgleda da djevojke trenutačno ne privlači aerodrom zbog dominacije muške populacije - zaključio je Gregurek.
Na put do oblaka
Panoramski, odnosno informativni letovi omogućavaju doslovno novi pogled na grad i odlična su prilika za privlačenje novih članova u aeroklub, a među tri žene od sedam sadašnjih kandidata je i Ivana Pakši, tridesetogodišnja doktorandica na Strojarskom fakultetu.
- Moj prijatelj Tomislav Galeta je pilot, s njim sam dolazila u aeroklub i odlučila i sama probati baviti se jedriličarstvom. Tijekom panoramskog leta s instruktorom nije bilo ni nervoze ni treme, bio je to ugodan panoramski let. Najveću tremu imala sam na prvom samostalnom letu i sad sam odradila još 20. Sad trebam početi jedriti. Imala sam tremu na svakom od njih. Idem sama gore, hoću li sve napraviti kako treba, skrenuti, sletjeti... Slijetanje me najviše brinulo, ali sad sam i to popravila. Dečko mi je pilot u klubu, pa smo tu zajedno svaki slobodni trenutak. Imamo troje djece koja dolaze s nama i pomažu. Svaki trenutak kad nema obuke koriste da se njih provoza, pa pitaju "Hoćeš li nas odvesti do oblaka?". 'Gore' je predivno, pogotovo tijekom zalaska sunca - ispričala je Ivana.
- Lani je bilo više informativnih letova za građane, a ove godine smo ih morali smanjiti zato što imamo šest osoba na obuci, što znači 20 do 25 letova dnevno. To je za ekipu koja je potrebna da bi se to ostvarilo dosta naporno. Zahvaljujući letovima za građane dobili smo tri nove članice i jednog člana koji su izrazili želju za obukom. Budući da nam je svima jedriličarstvo hobi, nastava se svodi na to koliko nastavnik ima vremena. Teorijski dio nastave, 120 školskih sati tijekom dva mjeseca, održava se kad nema letenja, zimi i početkom proljeća. Nakon toga slijedi praktični dio s nastavnikom letenja u kojem se odradi u prosjeku 40 letova te 20 samostalnih letova, ako nastavnik procijeni da ste u mogućnosti "laširati", odnosno letjeti sami - istaknuo je Jozić i dodao da aeroklub trenutačno u jedriličarskoj, parajedriličarskoj te modelarskoj sekciji broji do 45 članova.