Prošlo je jedanaest tužnih godina otkako si otišao, a nama se čini kao da je bilo jučer. Vrijeme prolazi, ali bol za tobom ne prolazi. Nedostaješ nam u svakom danu, u svakom osmijehu, u svakoj uspomeni. Bio si naš ponos, naše dobro i plemenito dijete. Miran, skroman i nesebičan, uvijek spreman pomoći drugima. U tvome srcu bilo je mjesta za svakoga. Volio si ljude, a oni su voljeli tebe. Posebno si volio djecu, kojoj si darivao pažnju, nježnost i osmijeh. Nisi poznavao zlobu ni loše riječi. Bio si mladić kakvog bi svaki roditelj poželio imati, pošten, dobar, drag i voljen. Tvoja dobrota ostavila je neizbrisiv trag u srcima svih koji su te poznavali. I danas, nakon svih ovih godina, spominjemo te s istom ljubavlju i istim suzama. Nisi više uz nas, ali živiš u svakom našem sjećanju, u svakoj molitvi i u svakom otkucaju naših srca. Domagoj, volimo te i nedostaješ nam više nego što riječi mogu reći.
Neka uspomena na tebe, Domagoj, sine moj jedini, bude blagoslovljena.
Voli te Tata najviše na svijetu