Iako je u mirovini 21 godinu Josip Alković iz Bukovlja nije se umirovio, aktivan je u društvenom životu svoje općine i umirovljenika, a inicijator je osnivanja Udruge umirovljenika općine Bukovlje.
- Nakon završene srednje škole za strojarskog tehničara, odmah sam počeo raditi u Đuri Đakoviću, a u invalidsku mirovinu sam otišao prije dva desetljeća. Volim druženja, razgovor s ljudima, izlete i sve to ostvarujemo u Udruzi umirovljenika koja je osnovana 10. veljače 2013. godine i danas imamo 83 člana. Mi u našoj udruzi trebamo radnike, ljude koji će pomoći u organizaciji, a imamo dramsku i recitatorsku sekciju i pjevačku skupinu. Radimo tijekom cijele godine, a sada nas je ova koronakriza usporila i zaustavila, ali čim to prođe nastavljamo. Naučili smo se družiti, sastajati, pjevati, recitirati, ali rekao sam svojima da moramo biti odgovorni, pa se čujemo telefonski i ako netko nešta treba riješimo, a nekada je dovoljno i samo popričati - kaže Josip koji je i predsjednik Udruge.
Piše pjesme, igrokaze, monologe
Ne samo da su organizirali izlete, druženja, sportska natjecanja, zabavne večeri za svoje stare sumještane, nego su ovi umirovljenici vrijedno ponudili pomoć Općini, pa su uređivali, odnosno posadili cvijeće u kružnom toku u središtu svoje općine, a rado se odazovu i drugim akcijama.
Josip voli recitirati, a piše i pjesme: - Mene je učiteljica Božica Valić u školi u Vranovcima odlično naučila hrvatski jezik. Bila je stroga, ali pravedna. Još sam curicama u školi pisao ljubavne pjesme i pisma za njihove dečke koji su im se sviđali. Ponovno sam počeo pisati u mirovini, imam više vremena, živim sam, promatram sve oko sebe i kad pijem kavu nešto što sam doživio stavim na papir. Imam 15 pjesama napisanih, a napisao sam i dva monologa i dva igrokaza i valjda će biti prilike da ih negdje i izvedem jer volim nastupati. Od svih pjesnika najdraži mi je Dragutin Tadijanović, ne samo zato što je naš Slavonac, nego mi se sviđaju njegovi stihovi, a i tolike je godine živio u Zagrebu i nikada nije rekao "kaj". Svojega se ne treba stiditi. Treba se stiditi svoje gluposti, nerada, blesavoće, a svojeg porijekla i odakle si, nikada.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)