Bila je nedjelja, 21. veljače. Središnji trg u Slavonskom Brodu, nekoliko minuta prije podneva, i sat prije nego će na novosadskom Gradskom groblju biti pokopan Đorđe Balašević. Na Korzu se začula pjesma koju znaju milijuni ljudi. Okupili su se i Brođani, uz upaljene lampione, nekoliko plišanih zečeva i poruke napisane rukom, pjevajući i pljeskajući opraštali su se od velikog umjetnika, preminulog u petak, 19. veljače.
Glasovi iz grla svih generacija, od osnovaca do umirovljenika, bili su jedanaesti Đoletov slavonskobrodski koncert. Samo nekoliko metara dalje, u Kazališno-koncertnoj dvorani, održao je popularni Novosađanin tijekom protekla četiri desetljeća osam koncerata, i usto još dva, u dvorani Vijuš. Pjevao je o ljubavima, životima, o strepnjama, nadanjima, tugama i radostima. Riječi su bile, i ostale, njegove igračke. Pjevao je i o politici, badavanima, svaki mu je stih bio nenadmašna tvorevina slova, pa i kad je spominjao čvarke i rezance s makom činio je to tako lako i jednostavno, kao da bi svatko na svijetu mogao napisati takvu pjesmu.
Ali nitko nije mogao.
U svakom selu i gradu u koji je došao ostala je vijoriti njegova zastava na stijegu, pa tako i u Slavonskom Brodu. Svi bismo željeli reći da su Balašević i naš grad imali posebnu vezu. I svaki bi grad imao pravo na to. Slavonski Brod pogotovo. Spomenuo ga je u pjesmi, još davno, 1978., a onda nastavio na koncertima. Oni koji su imali sreću gledati ga i slušati u nekim drugim gradovima, dvoranama, stadionima, čuli su i tamo da spominje Slavonski Brod.
U posljednjem obraćanju javnosti, pred Božić 2020., napisao je da se osjeća poprilično koronulo. Ne od bolesti, već od svega što je ona donijela i odnijela. Na kraju je i njega odnijela, ne davši mu mogućnost da napiše još pokoji stih, ili knjigu.
I kakvo god sjećanje pišu tisuće ruku ovih dana, nijedno ne može biti napisano onako umješno, majstorski, kako bi ga Balašević napisao. A on sam odmahnuo bi rukom na svu tu pompu, jer odavno reče da ne želi govore i lovore, i vjerojatno bi ispalio neki vic.
Naprimjer...
Umreš, i nema te više.
To ne može!