Marica i Ivan Vuković iz Podvinja proslavili su 50 godina braka.
- Upoznali smo se na Korzu na Dan žena 1970. godine i za pet mjeseci su bili naši svatovi - priča nam Ivan, a oboje kažu kako su pri prvom susretu znali da su jedno za drugo.
- Marica je radila kao frizera kod Kruljčevke na Korzu, moja mama i strine su išle kod nje na frizuru, svidjela im se i govorile su "Bit će to naša snaja!". Kad sam dolazio po mamu s frizure, Marica bi ju ispratila i tako smo se i upoznali i odlučili se naći na proslavi Dana žena. Oboje smo imali 22 godine, Marica bi radila do 20 sati i onda je, ali ne svaku večer, mogla izaći sa mnom, ali je kod kuće, a stanovala je na Jelasu, morala biti u 22 sata - prisjeća se sa smiješkom Ivan.
Zajedno s roditeljima su dogovorili da će imati velike svatove i neće praviti zaruke, pa je onda Ivan Maricu izveo na večeru u Mosor nakon posla i razmijenili su zaručničko prstenje koje su kupili u zlatarnici Delhusa u Širokoj ulici.
- Svatovi su se tada slavili u kući, isprazne se dvije, tri prostorije i tu se naredi za goste, a mi smo imali 60 ljudi što su onda bili veliki svatovi. Vjenčali smo se u srpnju, vrijeme je do naših svatova bilo prelijepo, vruće, a onda je 17. navečer jako zahladilo i tako je bilo i 18. srpnja, na dan naših svatova, a sutradan je bilo toplo, milina, pa smo kumovski ručak imali na "avliji". Isto tako hladno kao i prije 50 godina bilo je i ove godine 18. srpnja, kada smo proslavili zlatni pir - podsjeća Ivan.
Proslavu ove vrijedne i značajne bračne godišnjice organizirala su im i pripremila njihova djeca, kćeri Željka i Jadranka i sin Josip.
Potvrdili da ostaju zajedno do smrti
- Dobili smo pozivnice srijedom, a subotom su nam djeca došla s buketom i zakitili nas ružmarinom, baš kako to ide u našim slavonskim svatovima. U crkvi u Podvinju smo obnovili bračne zavjete. Bili smo uzbuđeni kao kad smo se ženili. Nije ovo sada bilo kao pravo vjenčanje, ali smo isto potvrdili, držeći se za ruke, da ćemo živjeti zajedno do smrti - emotivno pričaju.
Proslava je nastavljena svečanim ručkom uz tamburaše koji su posebno razveselili Ivana: - Na našim obiteljskim i prijateljskim okupljanjima uvijek su bili svirači, ni kirvaj na Antunovo, ali ni klanje nije moglo proći bez svirača. U našim svatovima svirali su tamburaši iz Rešetara, a baš me razveselilo što smo imali tamburaše i za ovu zlatnu godišnjicu. Veseljak sam, volim svirku i kad su nas i sada dočekali svirači s bećarcem, nitko sretniji od mene.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske)