Rijetko je danas vidjeti ženu koja svakodnevno nosi šokačku nošnju, no još ih ima. Među njima još su rjeđe žene ispod šezdesete godine, ali nijedna se ne bi "presvukla" nizašto na svijetu
Sve su rjeđe prilike negdje usput sresti ženu u nošnji. Od onih koje susrećemo najčešće su žene u godinama, mlađih nema. Probali smo ih naći, ali teško to ide. Još tamo koncem šezdesetih, početkom sedamdesetih znala je u osnovnoj školi biti još pokoja učenica, ali nezgodno je to bilo kad se moraš skinuti u triko za tjelesni, a koja je htjela u srednju školu, pogotovo se presvlačila. Uz drum, danas ćete teško naći snašu, ali ima ih u brdskim, doljanskim, posavskim selima. Do sredine sedamdesetih presvukle su se i mnoge mlađe snaše, neke zato što im se činilo da će tako biti lakše, druge što su htjele raditi, neke i iz zdravstvenih razloga jer suknje i krilca su teški. Odrezale su i svoje lijepe pletenice, dale trajnu... Zato je, primjerice, kasnih sedamdesetih pravo čudo bila snaša Marica Čorak iz Mlinaca. Udala se u šokačkom, a kako je njen muž Mišo isto u tome uživao, nabavljao novu gizdu, bila je obučena, što se kaže, k'o lutka, pa su je mnogi sa zavišću gledali.
Ipak, još ima onih koje se svoje lipe šokačke robe nisu odrekle. Kažu, ne bi to nikada učinile jer one baš vole tu svoju robu i ponose se njome. I ništa im te suknje ne smetaju u poslu, ništa ih te marame ne zakrivaju. Naprotiv, vele, nošnja štiti i od hladnoće i od vrućine. Osim toga, u nošnji su u svakoj prilici zapažene, pa ni to nije nekad loše.
(više u tiskanom izdanju "Posavske Hrvatske")