Iščekivanje rođenja djeteta vrijeme je nestrpljenja, radosti, ali i bezbrojnih pitanja i strahova. Imati nekoga u trenucima bolova i neizvjesnosti može olakšati porod, pa rodilje u slavonskobrodskom rodilištu mogu uza se imati osobu od povjerenja kao moralnu potporu i pomagača. Donosimo iskustva majki uz koje su u rađaonici slavonskobrodske bolnice bili supruzi, sestre i majke.
Malo podrške puno pomaže
Ines Kvesić rođena je u Njemačkoj i njenom rođenju prisustvovao je njen otac, pa je kad je saznala da je trudna o tome razgovarala sa suprugom Stankom.
- Nisam posebno razmišljala o tome jer nismo bili spremni na dijete, ali s obzirom na to da je moj otac bio prisutan pri mom rođenju bilo mi je logično da pitam Stanka je li spreman za to. Rekao je da bi mu to bila velika želja, ako meni ne smeta - ispričala je Ines.
- Pričali o njenoj trudnoj kolegici uz koju je planirao biti suprug, pa kad me Ines pitala rekao sam da bih htio biti prisutan na porodu. Možda bih se predomišljao da sam stariji, ali sad kad sam to doživio mislim da bih opet to htio - rekao je Stanko. Nakon tečaja pripreme u Domu zdravlja, na kojem su među predavačima bili ginekolog, babica, patronažna sestra, pedijatar i djelatnik Zavoda za zdravstveno osiguranje, pripremljeni su dočekali Sofiu koja danas ima 14 mjeseci.
- Smatram da bi svi trebali ići na tečaj zato što mi je suprug puno pomogao jer u boli zaboravite pravilno disati - kazala je Ines, a Stanko je dodao: - Kad dođete u rađaonicu to je šok za vas jer čujete druge žene koje rađaju i čudno je dok se ne naviknete. Do samog poroda muž se zabavlja da njemu i supruzi ne bude dosadno. U trudovima drži za ruku, pomaže disati i održava ritam jer pretpostavljam da žena to zaboravlja. Ponašate se po instrukcijama s tečaja, pa mi je liječnik kod zadnjih trudova rekao da joj moram jastukom podupirati donji dio leđa.
Ines su na tečaju iznenadile jedino neprimjerene reakcije muškaraca na snimke poroda.
- Mislim da vam se i tijekom trudnoće i poroda sve skupi do trenutka kad prvi put uzmete svoje dijete u ruke. Tog trenutka, što god da si proživio, sve nestaje. Ako je nešto bilo loše, bude bolje, a ako je bilo dobro, bude još bolje. Nema tu puno filozofije; za taj trenutak nisi mogao učiti ili se za to pripremiti. Sofia nam je bila malo iznenađenje s puno kose - kazao je Stanko.
- Puno mi je značilo što nisam sama zato što sam čula svakakve priče o porodima i liječnicima u Hrvatskoj, pa ne znate na što ste spremni, pogotovo ako ste provorotkinja. Zato mi je puno značilo što je Stanko uz mene, da može nešto reći ako što pođe po zlu. Samo to što me držao za ruku bilo mi je dovoljno. U tom trenutku ne može ti nitko pomoći, ali ipak pomaže da je samo kraj tebe netko koga poznaješ, voliš i znaš da će ti uvijek biti podrška. To mi je bilo najposebnije - istaknula je Ines i dodala: - Doktori su bili vrhunski; u mom slučaju jedan je bio na pregledu, a dva na porodu i svi su bili divni. Babica je možda bila pod stresom i manje osjećajna zato što su se istovremeno događala tri poroda, a što se tiče medicinskih sestara neke su bile dosta neugodne, ali druge su to popravile svojom ljubaznošću i pomaganjem. Jedino nismo uspjeli donirati matične stanice iz pupkovine zato što je bila nedjelja.
Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske