Gospođa Elizabeth Horta Correa, koja živi u gradu Altibaia u blizini São Paula u Brazilu prije petnaestak godina "otkrila" je sunčanu čipku. Istu onu vrstu čipke koju vješto izrađuju motivalje u Sikirevcima i okolici, a koja je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća bila vrlo cijenjena i Brazilu. Vremena se mijenjaju, ručno rađenu čipku odavno su već počele zamjenjivati čipke izrađene strojem, a zatim su i jedna i druga vrsta pomalo potisnute iz uporabe. Tako se i čipkarsko umijeće počelo gubiti a sačuvano je samo zahvaljujući rijetkim entuzijastima. Među njima je danas i gospođa Horta Correa koja je prošloga tjedna boravila u Brodsko-posavskoj županiji, gdje je posjetila Sikirevce i Slavonski Brod kako bi doznala više o našoj tradiciji izrade sunčane čipke - motiva, jednog od kulturnih dobara Republike Hrvatske.
- U posljednjih desetak godina putujem svijetom gdje god se radi sunčana čipka. Ne znam još kamo će ma ta istraživanja i putovanja odvesti, ne znam gdje je kraj. Moje zanimanje se neprestano povećava, jer uviđam koliko se ova čipka raširila i koliko je posvojena u različitim sredinama - počela je svoju priču ova energična Brazilka i nastavila: - I sama izrađujem sunčanu čipku, a počela sam ju raditi prije petnaestak godina zato što ju u mom kraju više nitko ne radi. Učim i tražim predloške u starim knjigama, priručnicima... to su neprestani pokušaji i pogreške, ali to je jedini način, jer mi nema tko pokazati. Nije to lako, jer radim, pa mi za sunčanu čipku ostaje malo slobodnog vremena.
Tehnika ista, nazivi slični u cijelom svijetu
Elizabeth Horta Correa po zanimanju je pravnica no uz svoj posao nalazi vremena i za sunčanu čipku, ne samo za izradu nego još više za prenošenje umijeća njene izrade drugima putem radionica koje vodi.
- U Brazilu se sunčana čipka radi istom tehnikom, na sličnim drvenim okvirićima, ali primjena je drugačija nego u Hrvatskoj. Kao aplikacija na nošnji sunčana čipka primjenjuje se samo u Slavoniji. Vi je dosta imate na nošnjama, a kod nas se više koristila za kućanski tekstil, u obliku miljea, stolnjaka, dakle kao ukras kuće, ne odjeće. Kod nas se radila od početka do sredine 20. stoljeća i onda je počela pomalo padati u zaborav. Kad sam je prije petnaest godina počela istraživati, na internetu se o sunčanoj čipki nije moglo naći baš ništa. Zato sam sve što sam izradila ovom čipkarskom tehnikom počela objavljivati na internetu i tako se pomalo stvorio krug zainteresiranih, sunčana čipka se počela oživljavati, najprije na internetu, a zatim smo počeli i s podučavanjem, tako da danas 2-3 moje učenice poučavaju druge ovoj čipkarskoj tehnici. Na žalost, nitko se od njih ne bavi stvarnom izradom čipke, nego rade samo pojedine elemente. Naime, čipka s Tenerifa je modularna i radi se motiv po motiv, a zatim se na čipkarskom jastučiću spaja, ponovno čipkarskom tehnikom, da bi se dobio neki uporabni predmet. I sama imam jako malo gotovih čipkarskih radova, jer ovo čime se bavim zahtijeva jako puno vremena. Vodim radionice na kojima podučavam izradu čipke, provodim istraživanja koja zahtijevaju puno putovanja. Izrada čipke je vrlo komplicirana, treba osmisliti dizajn, izraditi elemente, spojiti... za izradu jednog miljea treba i po tri mjeseca.
Otkako je u Muzeju Brodskog Posavlja prof. Zvonimir Toldi priredio izložbu na kojoj je upozorio na jedinstvenu sunčanu čipku, sikirevački motiv, te kroz postupak njene zaštite, poznato je kako se radi o čipki koja je putem modnih časopisa do nas stigla s Tenerifa. No tek nam gospođa Horta Correa otkriva njenu rasprostranjenost. - Ima je u Južnoj Americi. U Paragvaju još imaju dva grada u kojima se čipkarstvo njeguje. Tamo se ova čipka zove ñanduti, paučina, i izraz je paragvajske kulture i turistički simbol. Rade ju isključivo žene i to su jedina dva lokaliteta gdje čipka još ima ekonomsku dimenziju. U Venezueli se također radila, ali je u fazi zaborava. Tamo se zove Soles de Maracaibo. Očuvali su je samo zahvaljujući tome što vlada plaća učitelje koji podučavaju ovoj tehnici, ali se kao ekonomskom aktivnošću njome nitko ne bavi, radi se tek toliko da nije zaboravljena. U Brazilu je slično. U Portoriku se zove Soles de marachito, ali ju također gotovo nitko ne radi. Općenito, sunčanu čipku u svijetu radi tek nekoliko osoba. Nije više moderno i pomalo pada u zaborav. U Europi je slično. Čipkarstvo više nije ekonomska aktivnost kakva je bila u prošlosti. Na primjer, Španjolska je u prošlosti bila najvažniji proizvođač čipke, a danas se čipkarstvom bave samo u dva grada, Camariñas i Arenys de Mar.
(Više u tiskanom izdanju Posavske Hrvatske!)