Neposredni
poticaj za ovaj tekst nije obljetnica rođenja ili smrti Mile Budaka,
nego ulica u Slavonskom Brodu koja nosi ime toga hrvatskog
književnika tragične sudbine. Usput da spomenem – to je ulica u
kojoj sam rođen. A rođen sam one davne 1927. koja je u sjećanjima
starih Brođana ostala upamćena kao godina posljednjeg posjeta
prvaka HSS-a Stjepana Radića njihovu gradu, ali i po tome što su u
Brodu na Savi (kako se od proglašenja gradom 1871. do preimenovanja
1934. zvao današnji Slavonski Brod) te godine zasvijetlile prve
električne svjetiljke. Ta ulica zvala se tada imenom domoljuba i
dobrotvora Andrije Olujevića (kojemu je 1908. dodijeljena povelja
“počasnog građanina”. A kada su se poslije Prvog svjetskog rata
Karađorđevići raširili i po Brodu (Trg kralja Petra, Ulica kralja
Aleksandra) mojoj se ulici daje ime srpskog vojvode Radomira Putnika.
Za NDH bila je to Begovićeva, a poslije 1945. Njegoševa ulica.
Ne
znamo je li ikada itko postavio pitanje zašto je srpski vojvoda ili,
pak, crnogorski vladika (pisac spjeva Gorski
vijenac)
ušetao u ovu ulicu u predgrađu Slavonskog Broda koje se zove “Mali
Pariz”. O Budaku se raspravljalo, a da odjeci tih rasprava još
žive dakazuje i jedno pismo upućeno ovih dana gradskoj Komisiji za
imenovanje naselja, ulica i trgova. Pismom iza kojeg stoji Udruga za
promicanje lokalne uprave i samouprave PLUS traži se promjena naziva
ove ulice zbog njezina, kako se kaže u pismu, “ustašoidnog imena,
što Mile Budak bez sumnje jest”.
Nije
mi ni na kraj pameti da branim Milu Budaka kao doglavnika i ministra
nastave i bogoštovlja NDH. Ali treba reći što je politika, a što
kultura, odnosno književnost.
Mile
Budak je, naime, u prvom redu i prije svega književnik. U Hrvatskoj
književnoj enciklopediji (izdavač Leksikografski zavod, urednik
Velimir Visković, prva dva toma izišla prošle godine) za Milu
Budaka se kaže da “spada među važnije pisce” i da je
“najplodniji hrvatski međuratni pisac, uz Miroslava Krležu”. To
je pitanje o kojemu ne može odlučivati politika, koja je donedavno
(a znamo do kada) odlučivala o svemu. Pa i o Budaku. Kako su stajale
stvari s Budakom, ponajbolje svjedoči činjenica da ga nije bilo u
udžbenicima, da su ga izbjegavali sastavljači književne povijesti,
da se njegovo ime u pregledima naše književnosti nije moglo naći
čak ni u indeksu imena.
Ovdje
je posrijedi i političko i moralno pitanje.
Da
se krivo ne razumijemo, podsjetit ću na ova tri poznata pisca: Knut
Hamsun, Curzio Malaparte, Gotfried Benn. Malaparte je bio oduševljeni
fašist, oduševljavao se tim talijanskim pokretom. Poslije rata,
kako znamo, nije odgovarao zbog svoje privrženosti fašizmu.
Norveški književnik Knut Hamsun dospio je poslije rata pred sud,
koji ga je zbog kolaboracionizma s nacizmom i kao Quislingovog
pristašu osudio na visoku novčanu kaznu. Sve to događalo se s
Hamsunom kada je iza sebe već imao nesporivu književnu slavu (za
roman Glad
dobio je Nobelovu nagradu). Njemački književnik Gotfried Benn autor
je knjige Dvostruki
život.
Ta knjiga liječnika-literata bila je i okajavanje vlastite političke
prošlosti i pokušaj objašnjenja svoga političkog izbora. A u
jednom pismu iz 1949. Gotfried Benn se mrzovoljno pita:
“Rehabilitirati se – pred kim i zapravo za što?”
Fašističku
prošlost norveškog, talijanskog i njemačkog književnika vlasti
njihovih zemalja ocijenile su onim što im ne služi na čast. Ali,
zbog te prošlosti nitko im nije osporio književnu veličinu, niti
zabranio da se njihovim imenima nazovu škola ili ulice.
Dugogodišnji
izgon Mile Budaka iz hrvatske književnosti bio je ideološke naravi.
Sa
slomom komunizma bilo je samo pitanje dana kada kada će uslijediti
reaktualizacija Budakova književnog djela. Nismo dugo čekali. Već
u ljeto 1990. Mile Budak je osvanuo u knjižarskim izlozima.
Ognjište,
Budakov najpopularniji roman iz ličkog seljačkog života objavio je
Nakladni zavod Matice hrvatske (kao reprint-izdanje u tri knjige). A
već u proljeće 1991. roman Ognjište
(koji je daleko od svake političke tendencije i propagande i koji je
1938. bio proglašen najboljim romanom suvremene hrvatske
književnosti) doživio je i svoju dramsku praizvedbu (u zagrebačkom
HNK-u).
Tvorac
Ognjišta
i cijeloga niza pripovijedaka i romana (Pod
gorom,
Raspeće,
Na
ponorima,
San
o sreći,
Rascvjetana
trešnja,
Ratno
razdoblje
i dr.), rođen 30. kolovoza 1889. u selu Sveti Rok u Lici, doktor
prava, frankovac i jedan od prvaka NDH, obješen je 7. lipnja 1945.
nakon jednodnevnog suđenja pred Vojnim sudom Druge armije (do danas
se ne zna gdje je pokopan). Nakon gotovo polustoljetne “zavjere
šutnje” vratio se, dakle, u hrvatsku književnost, gdje mu je i
mjesto.
Što
se političke biografije Mile Budaka tiče, u ovome tekstu navest ću
samo podatak da je za vrijeme NDH bio politički djelatan do jeseni
1943. kada je na vlastiti zahtjev umirovljen. Otad se do kraja rata
bavio jedino književnošću i napisao je tri romana (Kresina,
Gospodin
Tome
i Hajduk),
dok je četvrti iz toga (nedovršenog) šestodjelnog ciklusa
Kresojića
soj
bio u postupku pisanja. “Njegova politička aktivnost za vrijeme
rata bila je na politički drugorazrednim dužnostim” – tvrdi
povjesničar dr. Jere Jareb. Nije beznačajan ni podatak iz
Meštrovićevih Uspomena
na političke ljude i događaje,
u kojima slavni kipar prenosi kako mu je Mile Budak rekao: “Ja bih
sutra pristao da Hrvatska bude komunistička republika, uz uvjet da
je slobodna i nezavisna”.
Na
kraju, ovaj tekst ni u primisli ne treba shvatiti kao pledoaje za
neku političku rehabilitaciju Mile Budaka. To je riječ protiv
“ukapanja” Mile Budaka, ili, ako hoćete, otpor tendencioznim
nastojanjima da se tome istaknutom hrvatskom književniku pošto-poto
ugura nož u ruke.