Učenici škola u Malom Parizu odnedavno pod velikim odmorom mogu doći po sendvič "Kod Akija" u Kumičićevoj 25. Na meniju ugostiteljskog objekta, postavljenom i na Facebook stranicu, su i pizze, jela s roštilja te plate.
- Otvorili smo 1. listopada i idemo probati vidjeti što će se dogoditi. Ideja o otvaranju obrta u Malom Parizu, s obzirom na to da živim u susjedstvu, vrtjela mi se u glavi desetak godina. Vlasnik prostora u kojem sam u najmu kontaktirao me prije dva mjeseca i rekao da objekt ima svu opremu: "Ako si voljan, probaj". I evo ga, probam - kaže vlasnik Alen Ambrozić. Ugostiteljstvom se bavi već 26 godina, a radio je u gradskim te restoranima u čitavoj Hrvatskoj, pa kaže 'ispekao je zanat'.
- Klijenti su najviše školarci i svoj asortiman morao sam prilagoditi njima. Imamo i proizvode za ozbiljnije mušterije, pa pokrivamo dosta toga. Školarci se baziraju na pileće sendviče. Čudo jedno koliko ih klinci vole, stariji građani naručuju ćevape, pljeskavice i plate, a imamo i odličnu pizzu. Asortiman je dosta sličan ostalim ugostiteljskim objektima, ali 'ekipa' je malo drugačija. Prilagodili smo se srednjoškolcima, pa ima zafrkancije i ako danas nemaju novac, bit će sutra... Što ćemo s njima? Dobro surađujemo. Ima i djece koja ne mogu jesti određene stvari, pa napravimo pet-šest vrsta sendviča, a oni izmisle sedmi i osmi... No, nijedan nije bio neizvediv. Kod mlađe djece najpopularniji je, uz pileće, sendvič sa šunkom i sirom. Imamo dostavu na području grada, a veće narudžbe i izvan grada - ističe Ambrozić. "Kod Akija" su zaposlene tri osobe, a Alenu u poslu pomažu i supruga, po zanimanju kuharica, te brat. Na pitanje koliko je bilo teško savladati birokraciju pri otvaranju obrta Alen se smiješi: - Srećom, jako dugo radim ovaj posao, pa poznajem puno ljudi i dobio sam pomoć sa svih strana. No, gdje god sam mogao zapeti, zapeo sam. Bilo je povlačenja za rukav i raspitivanja, ali od ideje do otvaranja prošlo je mjesec dana, što je jako brzo. Nisam koristio nikakve poticaje, nisam mogao dobiti kredit, i novac sam posudio od prijatelja.
Osim vesele srednjoškolske 'ekipe' koja redovito dolazi u lokal, među stalnim starijim klijentima su tvrtke s područja grada i građani koji 'slijede' Alena kad god on promijeni radno mjesto.
Ljudi moraju jesti
- Što se tiče fast food lokala, konkurencija je zdrava. Ima ih i svaki ima proizvod po kojem je prepoznatljiv. Svi se mi susrećemo. Dogodi se, primjerice, da dođem u Đuru Đakovića, a ondje stoji četiri-pet dostavnih automobila. Ili, jedna tvrtka tjedan dana jede kod mene, a onda odjednom "nestane", što je sasvim normalno. Dosadilo bi i meni stalno jesti hranu u jednom lokalu. Tvrtke jednostavno odu u druge restorane i nakon tri tjedna se vrate. Tako se to vrti. Ljudi uvijek moraju jesti i pročitao sam da bi objekti brze prehrane mogli opstati i u vrijeme najveće krize zato što bi se ljudi onda orjentirali prema jeftinijoj hrani. Ako se nešto i dogodi, nadam se da fast food može preživjeti - ističe Ambrozić. Izleti su idealne prilike za naručivanje brze hrane, pa je surađivao s jednim sindikatom koji su naručili sendviče za izlet u Vukovar. Katarinski sajam prilika je za predstavljanje obrta građanima, a Alen planira biti ondje možda iduće godine. Tijekom Prvenstva Hrvatske u gimnastici, održanog proteklog vikenda, predstavio se pak "sportskim turistima", odnosno gostujućim klubovima iz Dalmacije za koje je isporučivao doručke i pizze te američke palačinke s Nutellom. Poslovnih planova zasad nema s obzirom na to da je u svojevrsnom "testnom" razdoblju.
- Moram si dati jedno tromjesečje da vidim gdje sam i što sam, je li isplativo ovime se baviti. Svi su mi rekli da sam trebao otvoriti obrt prije 10 godina. Dosta ljudi zna kako radim, a javilo mi se i dosta gostiju s kojima surađujem u posljednjih dvadesetak godina. Posao ide i zasad sam zadovoljan - zaključuje Ambrozić.