- Odlučila sam
se za medicinu još u ranom djetinjstvu. Pobolijevala sam, pa su me
majka i baka vodile često liječniku. Kao vrlo ozbiljno dijete taj
odlazak liječniku me se dojmio. Gledala sam pacijente i pitala što
svi ti ljudi rade, objasnili su mi da su bolesni. Pitala sam zašto
nema više liječnika, a baka mi je rekla, zato što treba puno
učiti. Rekla sam: "Ja volim učiti!" Imala sam 5 godina i
znala slova, imala stariju braću, bratiće i sestrične, u kući su
zajedno živjele 3, pa i 4 generacije, pa mi je baka rekla: "Ako
budeš vrijedna ti to isto možeš." Ohrabrivala me je, i kao
dijete sam zaključila da hoću biti liječnik, ispričala je Ljuba
Ivošević Pavić, ugledna i nagrađena liječnica, kako je u ranom
djetinjstvu odlučila o svom zvanju.
Ispričala je kako su je još od predškolske dobi, pa kasnije u
školi, svi zvali doktoricom, pa nije bilo čudno da se kao
srednjoškolka odlučila za srednju medicinsku školu, i bila korak
bliže liječničkom zvanju.
Vratila sam se Slavoniji
- Baka, djed i
majka su mi davali potporu, završila sam srednju školu u Slavonskom
Brodu i on je na neki način moj grad. Prof. Stana Vukovac mi
je predavala hrvatski i engleski, sad je doktorica znanosti, i
povremeno se čujemo telefonom. Išla sam na prijemni na medicinu,
bila primljena u Rijeci, gdje sam ostala. Uz pomoć kumova smo našli
stan, u jednoj vili na Pećinama, i ostala sam na istom mjestu do
kraja studija. Bila sam zaljubljena u Rijeku, u more i svoj studij.
Pri kraju studija dobila sam ponudu za posao u riječkoj Dječjoj
bolnici na Kantridi, ali sam se zbog ljubavi vratila u Slavoniju, s
mišlju da ću se jedanput vratiti u Istru, barem kao turist. Rođena
sam na selu, navikla živjeti na selu, volim mir i seosku idilu. U
početku sam poslije staža u bolnici radila u ambulantama, u Starom
Petrovom Selu 3 godine, potom u Novoj Kapeli, povremeno u Davoru. To
su bila bogata iskustva, rad s puno pacijenta, različitog uzrasta, u
Davoru je bilo puno djece i to mi je dobro došlo kada sam otišla na
specijalizaciju na kliniku Rebro.
Bila sam prvi neurolog u Novoj Gradiški
- U to vrijeme na
klinici radili su ugledni profesori Anica Jušić, Sanja
Hajnšek, Zdravka Poljaković, Boško Barac...
pioniri neurologije u Zagrebu i Hrvatskoj i članovi asocijacija u
Europi i svijetu. Bila mi je čast raditi s njima. Nisam neurologiju
izabrala slučajno. Još na stažu imala sam simpatije za
neuropsihijatriju, ali sam se opredijelila za neurologiju jer je
postojala mogućnost dijagnostike. Uzori su mi bili profesori
neurologije. Nekako je bio sretan spoj da je u to vrijeme u bolnici
Nove Gradiške bio samo jedan neuropsihijatar. Moj šef dr.
Stjepan Erpačić inzistirao je da ja budem njihova suradnica,
što je Uprava prihvatila, pa sam otišla na specijalizaciju. Kada
sam se vratila bila sam prvi neurolog u Novoj Gradiški. Sama sam pet
godina do rata vodila sve neurološke bolesnike. Dr. Erpačić se
bavio psihijatrijskim bolesnicima, oboje smo dežurali, a tada sam
skrbila za 60 tisuća osoba. Imali smo godišnje oko 500
hospitaliziranih i u ambulanti do 2.000 pacijenata, i sve sam radila
sama. Bilo je posla, ali sam imala sreću da mi je majka pomagala u
domaćinstvu. Kad sam se vratila suprug Mijo nije radio, pa je
brinuo o sinu Karlu. Posvetio se sinu i mislim da je to bila
prava investicija. Moj suprug ima odličnu vezu sa sinom, što je
rijetko, jer najkompliciraniji odnos u psihologiji i životu je odnos
između oca i sina. Dok je Karlo bio mali puno sam dežurala, u to
vrijeme smo dežurali za pet odjela, neurologiju, psihijatriju,
pedijatriju, internu i infektologiju. Tako je bilo do rata, a u
pripravnosti je bio specijalist, za pojedinu službu. Često smo se
samo konzultirali telefonom. Morali smo se puno truditi, puno se
educirati i imati znanja za sva hitna stanja. Smatram da nije bilo
velikih pogrešaka. Kad sad razmišljam o tome, ne znam da li bih to
prihvatila, ali tada kao mlada mislila sam da je to normalna
situacija. To iskustvo mi je pomoglo u radu. Kasnije, došao je još
jedan neurolog, Dragan Smoljanac, i za mene je to bilo
veliko olakšanje.
Dan kada sam se bojala
- U ratu smo i mi
neurolozi ravnopravno radili s drugim liječnicima i primali
ranjenike, bilo ih je gotovo 1.500. Specijalisti su imali poseban
raspored i radili smo u hitnoj. Pamtim jedan dan u rujnu 1991.
godine, bila sam dežurna. Nisam osjećala strah u trenu kada se
nešto događa, možda kasnije odgođeni, ali pamtim jedan dan kada
sam se bojala. Pratili smo što se događa i na banjalučkoj
televiziji i vidjeli kod ploče Mašića vojnike SAO Krajine,
naoružane do zuba, i reporter ih je pitao što namjeravaju dalje, a
oni su rekli, idemo prema Novoj Gradiški!? Telefoni nisu radili.
Došla bih u bolnicu u petak ujutro i ostajala do ponedjeljka
poslijepodne. Moj sin je imao 4 godine, na sv. Roka počela je
pucnjava. Došla sam kući i pitala što ćemo. Stric ima petero
djece, a svi su rekli - ostajemo. Svi smo ostali i preživjeli. To je
bio dan kada sam imala krizu i nemir zbog djeteta.
Prepoznali su moju zaljubljenost u struku
- Bila sam
stranački potpuno neopredijeljena, kao i danas. Neke simpatije
poslije rata su postojale, prema nekim strankama, prije svega desno
orijentiranima. Bila sam izvan političkih događanja, ali sam se
brzo uključila kad je počeo rat. Edukaciju sam nastavila 2000.
godine, o primjeni ultrazvuka u neurologiji, tako da sam dobila
licencu za dijagnostiku moždane cirkulacije. Bila sam na puno
simpozija, seminara, edukacija... bar dva puta godišnje. Moje polje
interesa osim cerebralno-vaskularnih bolesti su ekstrapiramidne
bolesti, prije svega Parkinsonova bolest, i James Parkins kao osoba.
Bio je veliki humanist, paleontolog amater, geolog... borio se za
najniže slojeve društva, liječio besplatno one koji nisu imali za
liječenje.
Posljednje tri
godine došlo je do nekih promjena u mom životu. Bila sam izvan
politike, pa nisam bila ni podobna, ali znala sam gdje mi je mjesto,
pa se nisam ni gurala. Nisam htjela biti nekakav poltron i mislila
sam, ako netko primijeti moj rad, neka moja iskustva, moju
zaljubljenost u struku, dobro, a ako ne, ne. Poslovica kaže: Ako
dugo čekaš, čekaj još malo!, tako sam i ja radila, koliko sam
znala i mogla i jednog dana 2003. godine počela je suradnja sa
sadašnjim ravnateljom dr. Zoranom Jukićem. Polako me je
pokušao uvesti u naše stručne vode. Bila sam članica Stručnog
vijeća i polako me je pripremao za predsjednicu. Opet se umiješala
politika, pa su u Upravi bolnice bili neki drugi ljudi, a kada je
dr. Jukić bio ponovo izabran za ravnatelja revitalizirao me je u
struci i zamolio da budem predsjednica Stručnog vijeća i članica
Upravnog vijeća, što sam uz jednoglasnu podršku kolega
prihvatila, kao nestranačka osoba. To su obje volonterske funkcije.
Još sam godinu dana odlagala biti rukovoditeljica odjela, jer sam
mislila da mi je to možda previše dužnosti, ali sam opet na
nagovor supruga, koji je vjerovao u mene, prihvatila tu dužnost. On
me je uvijek pratio, od posljednjeg razreda srednje škole, cijeli
studij, pomagao mi u svakom pogledu, i dan-danas, hrabrio me i
govorio mi da ću to moći bar kao prethodnici, ako ne i bolje.
Pristala sam i angažirala se maksimalno. Radim i na radiju vodeći
emisije o zdravstvenoj kulturi, pa u civilnim udrugama, gdje držim
predavanja. Sve je to volonterski, ali mislim da je to dužnost nas
liječnika, koji imamo bogato iskustvo. Mlade kolege na stažu i
specijalizaciji također uključujem u volonterske poslove. Sin Karlo
je magistrirao matematiku i informatiku i radi kao profesor
matematike u osnovnoj školi u Starom Petrovom Selu, u školi u koju
sam i ja išla. Voli život na selu i to je bio njegov izbor, jer je
potražnja za profesorima matematike bila velika i u trenutku kada se
zapošljavao prije godinu dana imao je 17 ponuda za posao. Voli selo,
a tu ljubav je naslijedio od nas.
Imam svoj stav
- Ovo je prva
županijska nagrada koju je dobio netko iz zdravstva u Novoj
Gradiški. Za to zahvalu prvenstveno zaslužuje moj suprug, pa
ravnatelj bolnice, zato što je uočio moj rad, i procijenio da mogu
biti suradnica u radu Uprave i Stručnog vijeća. Za mene dvije
stvari imaju vrijednost u životu, a jedna uključuje drugu. To je
istina i ljubav. Ljubav prema svemu, prema čovjeku, prirodi, životu,
svemu što se nudi u životu... dakle ljubav i istina, jedno bez
drugoga ne mogu. Ako ću razgovarati i pričati, reći ću istinu,
ako vidim da ne vrijedi govoriti, prešutjet ću. Prema tome, nisam
baš bila poželjna u svakom timu. Kao ni u životu. Jer istina je
ponekad gorka i teška, i ne zna je svatko primiti. Istrenirala sam
se i molim da mi svi kažu, ako nisam u pravu. Uvijek nastojim
razgovarati argumentima, suprotno si ne mogu dopustiti zbog svoje
zrelosti. To si nisam dopuštala ni u mladim danima, jer sam tako
odgojena, jer imam neki svoj princip i stav ispod kojega ne mogu ići.
Vesela smo obitelj
- Kad ne radim dan
mi je uvijek kratak. Jer, kad napustim bolnicu imam sasvim drugi
život i druge sadržaje. Jedan moj prijatelj je kazao da imamo dugme
i ugašeni smo za struku. Kada sam kod kuće u Godinjaku (selo u
općini Staro Petrovo Selo) vodimo mirni, obiteljski život. Imamo
vrt, voćnjak, polje, naše životinje, nešto peradi, divlje patke,
ranije i guske... Imamo mladi voćnjak, stariji voćnjak, dosta
polja, koje smo dali i drugima da ga rade. Znamo što jedemo, naše
povrće, sve vrste voća, pravim pekmez, sok... imamo zdravu hranu,
vodimo zdrav život. Suprug ne radi trenutačno i preuzeo je vođenje
domaćinstva, tako da ja mogu mirno raditi na poslu, i sav moj
angažman ne bi bio moguć bez njegove potpore. Imamo i druge
sadržaje. Prije sam učila njemački, kasnije engleski, nažalost
zapustila sam njemački, a s engleskim uglavnom mogu pratiti
literaturu. Kad odem u mirovinu usavršit ću ga. Suprug i sin
amaterski sviraju gitaru, suprug pjeva u crkvenom zboru, inače smo
općenito vesela obitelj, svi nešto sviraju, brat mi je
multiinstrumentalist, u suprugovoj obitelji svi sviraju i pjevaju,
tako da općenito imamo vedri duh i vedri život. Suprug i ja vozimo
često bicikl, šetamo, ranije sam se puno bavila usklađivanjem
pokreta i glazbe, pa sam kao djevojčica bila u ritmičkoj grupi.
Kasnije sam se bavila gimnastikom, aerobikom... čak sam u bolnici
oko dvije godine vodila grupu sestara i imali smo sekciju aerobika.
Otišla sam na specijalizaciju, pa je bio rat i sve se promijenilo.
Išla sam na neke grupe u gradu, ali onda su me zdravstvene tegobe
usporile. Ali imam planove za mirovinu, jer svi bismo htjeli
doživjeti starost, ali ne biti stari. S mirovinom se ne treba
potpuno umiroviti. To mi ne pada na pamet. Imam neke ideje za treću
dob, volonirati, pa možda više biti u molitvenim zajednicama...
ideja ima, prostora također, hoće li biti vremena, vidjet ćemo
koliko će nam ga Gospodin ostaviti. Za sad sam u relativno dobroj
fizičkoj i psihičkoj kondiciji, a kako imam licencu do 2014.
godine, namjeravam raditi do kraja sljedeće godine, ispričala je
Ljuba Pavić Ivošević, dr. med, specijalistica neurolog i
rukovoditeljica Neurološkog odjela Opće bolnice Nova Gradiška.