Pred zadnju
nedjelju Došašća odškrinuli smo vrata dvaju srdaca koja su
odnedavno na službi u Slavonskom Brodu; patera Marijana Glamočaka,
koji nakon dugo godina prvi put Božić dočekuje u svojoj domovini,
u franjevačkom samostanu i s. Ksenije Leko, koja je od prošle
godine poglavarica u samostanu uršulinki u župi Gospe Brze Pomoći
Fra Marijan
Glamočak
Buđenja
u dvadeset do četiri
Kako
se priprema za Božić, kako ga je proslavljao dvadesetak godina u
dalekoj Australiji, u Njemačkoj, što je najvažnije činiti u ove
dane Došašća..., ispričao nam je fra Marijan
-
Australija je predivna zemlja,
puna iznenađenja, zemlja puna ljepota. Unatoč čestim požarima,
ona se brzo oporavlja. Advent u Australiji ljudi doživljavaju doista
kao vrijeme milosti, radosti, nadanja, pokore, molitve, a posebno
vole meditaciju. Božić je u Australiji u ljetno vrijeme kada su
temperature do 37º C stupnjeva. Nama možda neobično, no nije važno
jel' Isus rođen u ljetu, zimi ili u drugo godišnje doba, važno je
znati da je On povijesna osoba, da su se pastiri njegovom rođenju
radovali. Radovali su se i Josip i Marija, i nije im smetalo što je
rođen u štalici u kojoj je higijena bila katastrofalna. Štala je
sigurno smrdjela, no oni nisu kritizirali okolnosti u kojima je Sin
Božji rođen. Mene fascinira taj odnos svete obitelji prema
stvarnosti. Siguran sam da su bili radosni i sretni da im je dijete
rođeno po volji Očevoj, baš u toj štalici i to je bila misao
vodilja mojih propovjedi u Sydneyu.
O božićnim običajima u Australiji
- Ljudi slave po običajima koje su
donijeli iz svoga kraja. Borovi su doduše plastični, ali lijepo
okićeni. Obavezno dolaze na misu, ispovijedaju se i pričešćuju.
Pjevaju se božićne pjesme na hrvatskom jeziku, daruju jedni drugima
tu božićnu radost.
Što objeduju za božićne blagdane?
-
Prva i druga generacija Hrvata imaju za objed sve ono što su u
svojim domovima u Hrvatskoj u krajevima iz koje dolaze objedovali,
uživaju u kolačima, pićima, slavlje je organizirano, polaže se
velika važnost da na božićnom ručku budu nazočne sve generacije
zajedno. Već mlađe generacije imaju nekoliko primjesa s
australijskim običajima, prave BBQ - to je australski roštilj. U
Australiji je posebno izraženo multikulturalno društvo i to me se
je uvijek dojmilo. U tom dijelu Sydneya, gdje je naš Hrvatski
katolički centar sv. Nikole Tavelića, ima 127 različitih etničkih
zajednica. No, oni se slažu pozivaju jedni druge i rado se
odazivaju, napose katolici iz raznih krajeva svijeta. Unatoč
svjetovnim ponudama koje su i tamo prisutne, svjesne katoličke
obitelji su očuvale religiozni karakter Božića, pazi se da ništa
svjetovno ne dođe u obiteljsko slavlje. No postoji utjecaj, napose
kod mješovitih brakova i drugih etničkih zajednica koje eliminiraju
svetost božićnoga slavlja, a to je velika šteta.
Kako doživljavaju svećenike?
-
Naši Hrvati vole svoje svećenike i imaju povjerenja u njih.
Australci pak imaju respekt prema svećenicima i to vrlo izoštren i
kritičan zbog pedofilskih skandala koji su zapljusnili Australiju.
Stoga je nastao „Code of conduct“ - pravilo ponašanja koje je
Crkva propisala da svećenik ne smije nikoga uzeti u svoj automobil,
ako to pak učini, čini to na svoju odgovornost. On je osoba koja je
u javnosti izložena izvjesnim opasnostima da bude optužen za bilo
što i traži se nadoknada od crkve i to jako velika.
Pater Marijan ima i facebook profil
-
Radi komunikacije s mojim vjernicima u Australiji koristim facebook
koji ima puno pozitivnih stvari, jer komunikacija je dobra. Odgovaram
na njihove upite, drago mi je čuti sve ono što doživljavaju,
čestitam im rođendane, imendane i drugo, sudjelujem tako s njima u
društvenim događanjima. Nema jutra da se ne molim za svoje vjernike
u Australiji.
Pomaže ljudima i duhovno i materijalno
-
U samostan dolazi puno ljudi koji trebaju raznu pomoć, a najviše
materijalnu. Ono što dobijemo u Kruhu sv. Ante dijelim potrebitima.
Vodim evidenciju kome sam što dao i preko 125 osoba je upisano.
Pomoć koju mi pošalju iz Australije također podijelim. Ovo što mi
dobijemo kroz Kruh sv. Ante je malo, to je tek kap dobrote. Država
je obvezna brinuti se za siromahe, izgraditi socijalnu mrežu da nema
beskućnika i onih koji prose, kopaju po kontejnerima. U Australiji
se država brine za siromašne, nema beskućnika ni ljudi bez
socijalne pomoći. Ako je netko nesposoban za rad onda dobiva
invalidsku mirovinu, ima puno i psihičkih bolesnika, država ih se
nije odrekla, brine se za njih.
Fra Marijan ima i hobi
-
Moj hobi je meditacija na temelju Svetog Pisma. Ustajem 20 minuta
prije 4 sata, ali na vrijeme idem spavati, volim biti organiziran
redovnik u svemu...
Božićne želje
-
O, kada bi svi upoznali Krista Gospodina kroz njegovu Crkvu, kroz
ljude koji vjeruju Isusu, jer božićna je poruka da se nebo nastani
u svakom čovjeku dobre volje tko god to bio, želio bih nebo
podijeliti sa svakim čovjekom, da svatko u svom životu osjeti
radosnu vijest spasenja.
Sestra Ksenija
Leko
Časna s
facebooka
Što joj znači i
kako se u školi i u zajednici priprema za Božić, kako je postala
redovnica, doznali smo od s. Ksenije
-
Mi štalicu prikazujemo previše romantično i pri tom se i ne pitamo
koji se to još čovjek rodio u štali okružen životinjama, koje
baš i nemaju ugodan miris, i to još u hladnoći. Tu vidimo koliko
se Bog solidarizirao s onima najmanjima, s najsiromašnijima. Došao
je darovati nam ljubav. Mi darujemo jedni druge za Božić, a koliko
darujemo Isusa? Zaboravljamo da je to Njegov rođendan. Bojim se da
smo mi Isusa postupno istisnuli iz svoga života. Izgleda da ga se
bojimo, a ne pitamo se koga to može povrijediti onaj koji je rođen
u siromaštu, koji je donio ljubav? Živimo li mi uistinu dosljedno
svoju vjeru, tu radosnu vijest da je Bog došao da bude Emanuel - s
nama Bog? Ponekad nam je teško prihvatiti da je Isus došao za
svakog čovjeka, ne samo onima koji vjeruju u Njega. Tu je velika
odgovornost na nama kršćanima, da budemo otvoreni za dijalog, jer
Isus je izabrao nas da po nama ostvari svoj plan spasenja.
Ne medicinska nego časna sestra
S.
Ksenija u župi, a i u školi svira gitaru i pjeva s mladima. O svom
pozivu u redovnice je ispričala: - Rođena sam u Osijeku gdje
sam završila Medicinsku školu sa željom da pomažem ljudima. Kada
sam vidjela da se sve one vrijednosti o kojima smo učili baš i ne
primjenjuju u praksi, počela sam razmišljati o drugom pozivu. Iako
toga tada nisam bila svjesna, poziv za redovnicu osjetila sam 1986.,
kada sam bila u posjetu rodnom mjestu mojih roditelja, u Hercegovini.
Da se tu uistinu radilo o pozivu posvijestio mi je p. Slavko Pavin
koji je tada bio moj duhovni vođa. On mi je pomogao da ostvarim svoj
poziv. U 22. godini života stupila sam u Red Svete Uršule, među
sestre uršulinke. Nisam puno znala o njima, ali me je privukla
njihova internacionalnost, zahvaljujući kojoj sam imala priliku
posjetiti naše sestre u Americi, Poljskoj, Engleskoj, Austriji,
Sloveniji, Italiji. Posebno bih izdvojila iskustvo življenja sa
sestrama iz 12 zemalja 7 mjeseci u našoj Generalnoj kući u Rimu. To
je nešto nezaboravno. Bogatstvo različitosti.
U
Zagrebu je završila isusovački studij teologije koji je afilijiran
Papinskom sveučilištu Gregoriana. Studiju teologije prethodile su
dvije godine filozofije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, na
Jordanovcu, u Zagrebu.
Volim
filozofiju i oduševljavaju me ljudi koji neumorno tragaju za istinom
svjetlom svoga razuma. I ako su pravi tražitelji oni dolaze do
istine. Tako je do istine došla i, meni posebno draga, Edith Stein,
filozofkinja iz židovske obitelji. Na našem fakultetu vladalo je
predivno ozračje i mogu reći da sam uživala studirajući. Mladima
o tome pričam i potičem ih da se upišu na neki od studija koje
vode isusovci.
Zbog pape neopravdani sati
Prisjećajući
se srednjoškolskih dana i svog prvog odlaska na susret sa sv. Ocem
1985., ističe kako je tada iz Osijeka išao samo jedan autobus.
Budući da se to u komunističko vrijeme nije smjelo, dobila je zbog
toga preko 20 neopravdanih sati, ali kako je bila dobar učenik nije,
na sreću, dobila ukor. O radu s djecom u školi je rekla: -
Pokušavam djeci objasniti Božić kao radosnu vijest, da nam Bog
nije dalek, nego bliz. Potičem ih da mu se obraćaju jednostavnim
riječima, da komuniciraju s Njim preko anđela, svetaca... Toliko
nam je blago darovao Gospodin, a mi ga ne koristimo. Potičem ih da
se dobro informiraju o svojoj vjeri i da govore argumentirano. Oni su
puni pitanja. Znaju me pitati smiju li se časne šminkati i slično,
no ja im onda odgovorim kako nije potrebna šminka za ljepotu
čovjeka, važno je dušu uljepšavati, a to košta više od
šminke. Najteže mi je kada ih moram ispitivati i ocjenjivati.
Trudim se prenositi im živu vjeru, onu koju prvo ja moram živjeti,
kako bih bila prohodna za Božje milosti. Smisao našeg poziva je
uputiti djecu na Isusa, a ne ih vezati za sebe. Raduje me kad vidim
da imaju povjerenja u Boga.
U
školi smo napravili adventski vjenac, a na panou istaknuli natpis,
'Jeste li čuli njegove tihe korake, On dolazi, dolazi, vazda
dolazi...' - Isus nam stalno dolazi kroz ljude, potrebite.
Proveli smo ove godine nekoliko humanitarnih akcija, sudjelovali u
Caritasovoj akciji 100 kubika toplih iskrica, 1.000 radosti za djecu,
skupljamo staru odjeće za nezbrinutu djecu i siromašne. Napravili
smo i stotinjak čestitiki za potrebe škole. Djeca su uvijek spremna
pomoći. Čim pokrenemo neku akciju oni se odmah hvataju za novčanik,
spremni su na odricanje. Nije im lako u školi, jer program je dosta
zahtjevan i težak. Bude mi žao kad dobiju loše ocjene, pa im
nastojim pomoći koliko mogu. Dajem priliku da i mene poučavaju u
nekim predmetima, jer i ja moram stalno učiti.
Na faceu sa svojim učenicima
Koristi
i facebook profil na koji, ističe, ne ide baš često jer nema
toliko vremena. - Dobro mi dođe za komunikaciju s rodbinom i
prijateljima koji su na drugim kontinetima, a i djeci znam odgovoriti
na njihova pitanja. Pojašnjavam im da je ljubav željeti osobi dobro
bez obzira na to kako meni bude, unatoč svemu, da u ljubavi nema
sebičnosti, sebeljublja. Ljubav najbolje testiramo na osobama koje
nas ne vole.
Život
u zajednici sa sestrama, navodi, ima svoju ljepotu. Kako tijekom dana
svaka sestra ima svoju obvezu, zajedno su za objed i na molitvi.
- Sudjelujem i u radu župe koliko mogu. Župa je dosta živa, puno
se toga događa, vodim liturgijsku grupu i zajednicu Anđelinih
prijatelja i prijateljica. Rekla je jedna naša starija sestra da
prava uršulinka mora ići umorna spavati, pa mi se čini da tu
zadaću ispunjavam, jer svakoga dana na počinak idem doista umorna.
No, to je zdravo, rad me ispunjava i zbog toga sam sretna. Dodaje
kako voli sva slavonska jela, naravno i kolače, i to, i prije i
poslije Božića.
Poruka
za Božić: - Da svatko od nas primi Isusa – Emanuela, koji je
došao da bude s nama, da nam uistinu bude oslonac, da ga se ne
bojimo, ne istiskujemo iz svoga života radi neke naše privatnosti.
On je tu radi nas i može nam svaki dan učiniti sretnim kako bi bili
blagoslov jedni drugima.