U
utorak, 12. ožujka u dvorani Gradske knjižnice u 19 sati bit će
predstavljena najnovija knjiga biblioteke "Brodski krugovi"
Ogranka Matice hrvatske Slavonski Brod. "Zvjezdani pašnjak"
peta je knjiga ove biblioteke, a šesta samostalna zbirka poezije
Antuna Tonija Barteka i neposredni povod za naš razgovor s
autorom.
*
Ovo je šesti put da se kao pjesnik predstavljate samostalnom
zbirkom, no iza vas je i više knjiga.
-
Ovo je zapravo peta moja samostalna zbirka (knjiga "Pjesme koje
vole djecu" imala je dva izdanja), a tu je i veći broj
zajedničkih zbirki pjesama, zbornika, pa monografije u kojima sam
jedan od autora te niz zbirki drugih autora kojima sam bio urednik.
Teško je sve nabrojiti, ali ostaje činjenica da nisam objavio
onoliko knjiga koliko sam možda mogao i trebao, jer sam od rane
mladosti imao određenih političkih prepreka. Zapravo mi je
najuspješnije ono studentsko razdoblje koje sam proveo u Zagrebu,
jer tamo nisu znali niti su me tretirali kao matičara,
maskpokovca, nacionalistu i što već ne. Ovdje me ta sjena
uvijek pratila. To je posebna tema, ali sam to morao reći zato što
ova knjiga zapravo izlazi s 30 godina zakašnjenja. S jedne strane,
to je i dobro, jer sam ju isfiltrirao, profesionalno maksimalno
pročistio, nisam kao neki koji imaju svoje izdavače i svakih šest
mjeseci izbace novu knjigu pa se za dvadeset godina pitaju bi li to
potpisali ili ne. Ja radim obrnuto. Imao sam poteškoće, ali sad mi
nije žao. Iako izlaze s odgodom, ovo su uspješne knjige koje
posvuda nailaze na odraz.
*
Vratimo se "Zvjezdanom pašnjaku", kažete da je knjiga
pripremljena prije trideset godina.
-
Ova je knjiga od prvog trenutka nosila takav naslov. Našao sam
dokument od 16. studenoga 1980. u kojem stoji: "Već 17 godina
djelujem u književnom i javnom životu. Po prvi puta obraćam se
SIZ-u za kulturu u Slavonskom Brodu da bude izdavač moje zbirke
pjesama koja nosi naslov 'Zvjezdani pašnjak' (...)". Knjiga je
trebala biti u vrlo malom formatu, 5,2x7,3 centimetra. Namjerno sam
htio tako, jer haiku poeziju je moguće tiskati u tako malom formatu,
a to bi bila i najmanja knjiga do tada tiskana u Brodu, kao što do
tada nitko u Brodu nije pisao haiku. Predgovor je napisao Tito
Bilopavlović, uz pismo Stjepana Jakševca i drugih poznatih
hrvatskih pjesnika. No, to je odbijeno.
*
I tako je knjiga čekala do sada?
-
Zapravo sam 1987. opet pokušao i to s Antom Rašićem koji mi radi
ilustracije za novu zbirku. U dogovoru s Vladimirom Remom Društvo
hrvatskih književnika Vinkovci mi je trebalo objaviti ovu zbirku kao
desetu knjigu u biblioteci Brazde. Ja nalazim novce, sve je gotovo, s
tim što je jedan od najpoznatijih slovenskih pisaca, Vladimir
Gajšek, pisao predgovor, uz osvrte Duška Trifunovića i Tita
Bilopavlovića. Knjiga se ne objavljuje. Točka.
*
Dakle, treća sreća?
-
Naime, htio sam objaviti svoje izabrane pjesme. Zamolio sam Vinka
Brešića da bude urednik i on je predložio da se izdvoje kratke
pjesme (haiku i lirske minijature) i da ih objavim kao posebnu
knjigu, "Zvjezdani pašnjak", što je bio i prvotni
prijedlog Ante Rašića. Tito Bilopavlović u svojoj recenziji isto
tako naglašava da mu se te pjesme sviđaju više. I evo, knjiga je
tu. Zanimljivo, tisak je dovršen upravo 16. studenoga 2012., dakle
32 godine nakon prvog zahtjeva za tiskanje.
*
"Zvjezdani pašnjak" donosi četiri ciklusa.
-
"Ivanjske krijesnice" su zapravo ciklus pjesama po kojima
me ljudi prepoznaju, koje sam dugo objavljivao na raznim mjestima.
Drugi je ciklus "Tragovi sna", filozofske, duhovne
tematike. Treći su "Darovi bez omota", pisan isključivo u
maniri haiku poezije (5+7+5 slogova), a četvrti "Drugi kat do
neba" gdje se uz izvornik nalazi i prijevod na slovenski.
Prijevod je za časopis "Dijalogi" 1987. priredio Vladimir
Gajšek. Ne znam je li ijedan autor u Brodu objavio nešto na
slovenskom, osim patera Crvenke koji je objavio na njemačkom, a sada
će biti i treća knjiga brodskog autora u prijevodu na talijanski.
Eto, mi u biblioteci "Brodski krugovi" brodskog ogranka
Matice hrvatske, u kojoj je kao peta objavljena moja knjiga, žurimo
u Europu.
*
Vremensko razdoblje obuhvaćeno ovom zbirkom prilično je dugo.
-
Najnovija je napisana lani, posvećena mojoj majci koja je danas živi
u Domu umirovljenika i koju često posjećujem noseći joj darove od
srca, darove bez omota. No, tu su pjesme od mojih srednjoškolskih
dana, kad sam počeo proučavati kinesku i japansku poeziju, kad sam
se počeo razvijati u pjesnika i otkrio Ezru Pounda, pa Dubravka
Ivančana koji 1964. objavljuje zbirčicu "Leptirova krila"
koja me je osvojila i usmjerila da pišem na ovaj način. U
provincijskom gradu – ne želim ovime vrijeđati Brod – bilo je u
ono vrijeme ljudima teško shvatiti tu moju poeziju. Neki su mislili
da se šalim, pa i koješta izmišljali. Čim sam otišao u Zagreb
došao sam na svoje. Tamo su ljudi znali što je haiku. Tamo mi je,
kao 16-godišnjaku, objavljen cijeli ciklus u najvećem tadašnjem
našem časopisu za književnost, "Republika". Kao
devetnaestogodišnjak sudjelujem na prvom, nedugo zatim i trećem
Mitingu jugoslavenskih pjesnika, i to upravo s ovim mojim kratkim
formama. Zagrebački časopis "Poezija" uvrštava me među
40 autora novog vala hrvatskoga pjesništva (primjerice, tu je bio i
Luko Paljetak)... Te moje kratke pjesme stvarno su bile prihvaćene i
mislim da sam tu napravio nešto dobro, kao i s pjesmama za djecu.
*
S objavljivanjem tu ne stajete, imate nove planove.
- Planiram jedno "bijelo troknjižje", u kojoj je prva knjiga
"Pjesme koje vole djecu", druga "Zvjezdani pašnjak",
a treća bi bila proza i kritike. Te su knjige dugo čekale, no opet
izlaze čiste i bijele i na to se ponosim. Sada pripremam još jednu
zbrku klasičnih pjesama, a potom i izabrane pjesme. Kad to završim,
planiram još jedno troknjižje, u dogovoru s "Posavskom
Hrvatskom" i direktorom Brankom Penićem, gdje sam niz godina
pisao kolumne. Dakle, "Iz riznice brodskog športa", pa
"Športski zavičajnici" i još jedna o športu, ili možda
"Glavom u glavu".
*
Jeste li član Društva hrvatskih književnika?
-
Bio sam jedan dan. Tamo 1980./81, na nagovor Vladimira Rema podnio
sam zahtjev za prijem u članstvo i predsjednik DHK Šime Vučetić
me pozvao rekavši da još nije vidio tako dobro pripremljenu
dokumentaciju i da ću sigurno biti primljen. Sretan, presretan, idem
kući, slavim. Dan-dva kasnije zovu me i kažu da zbog nekih reakcija
iz Broda neću biti primljen sada, da pokušam dogodine. Bio sam
ogorčen i rekao da više nikada neću tražiti članstvo. I nisam.
Nudili su mi kasnije ponovno, ali nisam htio. Ja jesam književnik,
pisac, pjesnik, članstvo u udruzi me ne čini tim. Sviđa mi se
princip u šahu – kad postaneš velemajstor, taj naslov poslije
određenog vremena moraš opet dokazati. Tako je i s književnicima,
a ne kad postaneš član (makar i s jednom objavljenom knjigom) više
i ne moraš pisati da bi bio hrvatski književnik. Ja književnik
jesam i to ću i dalje biti.