Predstavnici srpske politike u Hrvatskoj ne znaju odgovoriti na jednostavno pitanje: Tko je srušio Vukovar? S druge strane u pomoć im dolazi i na scenu se pojavljuje hrvatska politička elita (kao i prije sto godina, prije 80 godina, prije 50 ili 20 godina, sada naravno samo druga imena), koja zločin za počinjanje rata u ime obrane komunizma i velikosrpske ideje želi podijeliti "ravnomjerno" na sve sudionike u ratu: i one koji su napadali da bi osvojili tuđe teritorije ili teritorij svoje domovine očišćen od svih koji nisu Srbi pripojili Srbiji, i one koji su se branili na svom pragu jer je on jedini koji imaju. Time hrvatska politička elita u medijima i na političkim funkcijama ponavlja istu katastrofalnu politiku svojih predšasnika kako onih iz Khuenova razdoblja što je raširilo vrata neredima i atentatima (pa i onom iz 1914.), tako i onih koji su dopustili stvaranje jasenovačkgo mita, koji je postao glavna isprika za rat 1990.-1995. Sukobi nisu i neće biti izbjegnuti lažima, samoobmanama, nego istinom
Ovako kako se sada na sceni prikazuje Domovinski rat, on će nam uskoro biti, pa gotovo i jest, novi mlinski kamen oko vrata kao naroda za cijelo 21. stoljeće ( i duže), kao što je "Jasenovac" bio pola stoljeća. Kroz tih pola stoljeća su komunisti uništavali egzistencije svakoga tko se usudio dovesti u pitanje njihov mit o Jasenovcu jer im je on omogućio da vladaju pola stoljeća. Na njemu su počeli rat za svoj spas 1991. potpomognuti velikosrpskom idejom. Ako su Hrvati preuzeli odgovornost za zločin u Jasenovcu, Srbi moraju preuzeti odgovornost za izazivanje rata 1990./95., zločine koji su počinjeni u ime velikosrpske ideje u tom ratu. Sve ostalo što se u tom ratu dogodilo, zločini sa svih strana brzo će se riješiti
Vrijeme u kojem živimo, vrijeme je gledanja, a ne čitanja. Napose: ovo nije vrijeme razmišljanja. Dapače: ovo je vrijeme gotovo dragovoljnog izručivanja samoga sebe, potpune podložnosti medijima. Ta je, gotovo ropska, podložnost tako velika da i najteža iskustva osobna i obiteljska, pa i same smrti najmilijih više ne doživljavamo ljudski, nego onako kako nam to diktiraju vlasnici medija i politički moćnici preko njih. Isisavanje memorije kakvo se posljednjih godina sustavno provodi na TV Zagreb i u velikom dijelu drugih medija, opasna je uvertira u velika buduća zla. Da bismo ih izbjegli, može nam pomoći i učenje od povijesti. Učenje od povijesti zahtijeva napor, koncentraciju naših mentalnih snaga kao i svako učenje. Ono je mukotrpno i za pojedinca i za narod, ali i pojedinca i narod nagrađuje kao i svako učenje (ako se uči).
Godine 1990/91. dobronamjerni čovjek imao je osjećaj, stojeći usred onih ratnih priprema, da raširenih ruku nemoćno stoji pred jurećim vlakom, koji je preko svih njegovih dobrih namjera pretutnjao u jednom trenu. Sada se ponavlja ista atmosfera. Doduše, ne bruje motori tenkova, čije će gusjenice,
kako je rekao u jednom govoru Slobodan Milošević, "jesti
decu", nego svijetle kamere, trče "novinari" da "osvijetle" neku drugu istinu, da nam kažu da nije istina ono što smo mi doživjeli na svojoj koži u tom ratu, nego da je istina ono što nam oni i njihovi vlasnici kažu da je istina.
Slučajni čitatelj ovih redaka nema razloga sjetiti se da je na stranicama Posavske Hrvatske autor ovih redaka već ukazivao na primjere iz naše povijesti koji se i sada pred našim očima i pametima ponavljaju. Davno sam se oslobodio iluzija da je povijest bilo kome "učiteljica života". Ovo pišem samo iz dužnosti! Ali znam jedno: povijest jest učiteljica, i to najstroža učiteljica, i uzima danak u krvi ponavljačima. Neka mi strpljivi čitatelj dopusti rekapitulirati ono što je već ranije na stranicama i Posavske Hrvatske napisano.
Hrvatsko-srpski odnosi u posljednjih 150 godina bitno su odredili život i Hrvata i Srba. Kroz ovo vrijeme prolazili su kroz različite faze, pa i one krvave i najkrvavije. Kroz sve ovo vrijeme bilo je pokušaja različitih integracija, da bi se one najekstremnije faze spriječile. Ali, po mojem mišljenju, baš ti pokušaji tih integracija doveli su do najtežih hrvatsko-srpskih sukoba. Sumnjam da će i ove najnovije, tzv. "europske integracije" uroditi drugim plodom, jer se od samog početka grade na lažima kao na temeljima, i što je najopasnije, na hrvatskim samoobmanama, koje se nasljedno, s generacije na generaciju hrvatskih odgovornih političara prenose u posljednjih više od stoljeća i pol.
U tih stoljeće i pol koliko su srpsko-hrvatski odnosi postali presudni čimbenik života oba naroda u Hrvatskoj, neprestano se provlači, obnavlja, ponavlja isti način ponašanja na političkoj pozornici samo što su glumci drugog imena. U posljednjih 150 godina u ideologiji Srba u Hrvatskoj prevladava poseban način ponašanja u politici, koji bih označio riječju "srbobranština". To je odsutnost minimuma volje i spremnosti kod srpskih političkih predstavnika da priznaju da je u ime srpske ideje počinjeno bilo kakvo zlo bilo kome. "Ugroženost Srba" i optuživanje Hrvata za "genocidnost" od prvog susreta Srba i Hrvata u 16. stoljeću je temeljni element u strukturi te ideologije i ujedno opravdanje za teritorijalne osvajačke pretenzije. Hrvatska politička elita je pak uvijek nastojala iznivelirati odgovornost za sukob tamo gdje je nesumnjivo glavni, gotovo jedini krivac bila srpska strana. Eventualni čitatelj ovoga tekstića možda će se sjetiti ponekog primjera za ovo koji je već ranije spominjan. Znatiželjniji će naći obilje potvrda za ovu sklonost hrvatskih političara u "Stenografičkim zapisnicima Sabora Hrvatske, Slavonije i Dalmacije" do 1918. i u "Stenografskim beleškama Narodne skupštine" poslije 1918.
Ovdje ću spomenuti samo jedan primjer. Godine 1902. izašao je u zagrebačkom listu "Srbobran", glasilu Srpske samostalne stranke, članak "Srbi i Hrvati" u kojem se Hrvatima odriče i pravo i mogućnost da budu narod, u kojem se Hrvatima usred Zagreba naviješta rat do istrebljenja, i u kojem se kaže da će Srbi istrijebiti Hrvate u 20. stoljeću zato što su Srbi superiornija rasa. Autor se u teorijskom objašnjavanju toga programatskog članka pozvao na Ludwiga Gumplowicza i Houstona Stewarta Chemberlaina, čija je društveno-filozofska misao dvadesetak godina poslije postala temelj hitlerizma. Taj rasistički programatski članak objavljen usred Zagreba kao program i misao vodilja Srpske samostalne stranke Srbima za 20. stoljeće, izazvao je u Zagrebu i u provinciji velike demonstracije. Bilo je i mrtvih. Uveden je i prijeki sud.
Kad je Khuenova Narodna stranka kao vladajuća stranka raspravljala o tim demonstracijama i donijela zaključke, ni jedan jedini put nije spomenut taj članak kao bilo kakav uzrok ili bar povod demonstracija, koje su digle na noge 20 000 Zagrepčana, dakle gotovo trećinu stanovništva. "Radi mira", da se održi "prijateljstvo" sa Srbima u vladajućoj Narodnoj stranci, Hrvatska vlada tada nije našla za nužno u svojim zaključcima spomenuti članak i program, koji je u bitnim svojim mislima preživio cijelo 20. stoljeće, i kojega i danas ponavljaju na političkoj pozornici naravno samo drugi glumci. Istini za volju, mora se reći da se hrvatske vlasti nisu ponašale tako samo u odnosu prema Srbima. Kad se sklapala Hrvatsko-ugarska nagodba 1868., sam car je upozorio hrvatske predstavnike (Ignjat Brlić kao član hrvatske delegacije za to svjedoči): "Nemojte biti mađarskiji od Mađara." A Ferenz Deak, lider mađarske politike toga vremena, je tvrdio da su Hrvati Mađarima davali više nego što bi on kao najveći Mađar htio tražiti.
Ovu suludu sklonost hrvatske političke elite za utamničenjem vlastitog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji najslikovitije je izrazio Grga Anđelinović kada se hvalio kako je ponosan što je svoje ruke uprljao "hrvatskom krvi", a najbolje je došla do izražaja u stvaranju jasenovačkog mita u komunističkoj Jugoslaviji. Taj mit je raskrinkan najviše znanstvenim istraživanjem dra Franje Tuđmana, koji je radi toga i robijao, i Vladimira Žerjavića, čija je istraživanja podupirao g. Slavko Goldstein, te Srbina Bogoljuba Kočovića. Taj mit o 700 000, o milijunu, milijunu i pol pa i 2 000 000 ubijenih Srba u Jasenovcu imao je za cilj da se hrvatski narod zauvijek stjera u ispovjedaonicu i pred cijelim svijetom za stoljeća unaprijed proglasi genocidnim i time mu se jednom zauvijek onemogući stvaranje vlastitog doma, svoje države.
Za ovaj mit o stotinama tisuća i preko milijun srpskih žrtava u Jasenovcu najveći krivac je hrvatska komunistička elita. Bez njezinog ne samo pristanka, nego i aktivnog sudjelovanja u stvaranju tih monstruoznih konstrukcija, taj mit ne bi bio stvoren. To je vječni grijeh hrvatskih komunista!!! Te bezumne brojke imale su za cilj osuditi ne ustaški režim nego hrvatski narod. Da su se hrvatski komunisti odmah pobunili protiv toga bezumnog izmišljanja mrtvih Srba (na kraju je ispalo da ih je ubijeno više nego što ih je uopće bilo i da su u tri godine ) 1945. do 1948. tj. do prvog popisa, imali natalitet kakav nije zabilježen u cijelom živom svijetu), hrvatsko-srpski odnosi bi se rješavali normalnije, i taj mit, ta famozna "brojka" ne bi postala temelj s kojeg je komunistička JNA branila komunizam i našla se s ideolozima velikosrpstva kao saveznik u borbi za zajednički cilj.
Mislim da nema Hrvata koji ne osuđuje zločin u Jasenovcu. Ali još nisam čuo utjecajnog komunistu i Srbina koji bi osudio, a kamo li se ispričao zbog zločina trideseterostrukog uvećavanja srpskih žrtava u Jasenovcu. Dapače, koliko sam pratio, svi mjerodavni faktori Srba u Hrvatskoj su mirno pratili bez trunke prosvjeda kako se u SAD diže spomenik "stotinama tisuća" ubijenih Srba u Jasenovcu. Židovska zajednica, koja je na žalost najteže stradala u NDH, je izrazila neslaganje, ali za Srbe ne znam da su to učinili, iako je to bila prilika koju se nije smilo propustiti. Prije ili poslije morat će i komunisti (svima nama) i Srbi (prije svega sami sebi) odogovoriti na pitanje kome je i zašto je trebala laž o milijunu tobožnjih ubijenih Srba u Jasenovcu??? Pa ako je ogromna većina Hrvata osudila zločin u Jasenovcu, hoće li itko osuditi i ispričati se za zločin izmišljanja milijunskih žrtava u tom logoru? Srbi, čija politička pozornica do 1945. vrvi izrazito antisemitskim strankama i u Hrvatskoj i u Srbiji, koji u Hrvatskoj navode filosemitstvo Hrvata u 19. i početkom 20. stoljeća kao jedan od bitnih uzroka srpsko-hrvatskog sukoba, sada su se odjednom iznenada predstavili kao filosemiti da bi lakše iznijeli mit o svojoj "pogibeljomaniji" (kako kaže Kočović), i sebe predstavili kao veliki narod ne po radu na svim područjima života, nego tobože po velikom stradalništvu. Taj mit o "stradalništvu", o vječno "ugroženom Srbinu" i u pradjedu "genocidnom Hrvatu" nije proizvod nastao nakon iskustva Jasenovca. Hrvati su, kao što je već rečeno, bili jednako "genocidni" i za nositelje srpske ekspanzionističke politike u 19. stoljeću, iako ni tada ni prije nije bilo "Jasenovca".
Stotine primjera bezumnog, preopasnog samoobmanjivanja hrvatske političke elite čitatelj može vidjeti danas svojim očima. Da se podsjetimo na činjenice. Srbi su jedini u svijetu koji su podržali komunističke vlastodršce u trenutcima kada se ovaj zločinački režim svugdje u svijetu rušio. Hrvati su se priključili općem demokratskom pokretu za slamanje ovoga totalitarnog režima. Zašto je od svih komunističkih država u kojima je taj sustav propadao samo u Jugoslaviji došlo do rata? Jer je komunistička elita s Miloševićem i JNA na čelu istrenirala srpski narod da prihvati rat za očuvanje njihove dominacije u Jugoslaviji! Sada se želi, tjera nas se da se zaboravi da su se Srbi našli na suprotnoj strani u odnosu na sve druge narode u bivšoj Jugoslaviji u trenutcima pada komunizma. Za sve ratove u bivšoj Jugoslaviji kriva je komunistička JNA i velikosrpska ideja, koji su u Miloševiću vidjeli snažnog čovjeka koji im može osigurati i dalje dominaciju. U to ime započet je rat protiv Albanaca na Kosovu, protiv Slovenije, protiv Hrvatske, protiv Bosne i Hercegovine, proglašena srpska država u Hrvatskoj i pripojena Srbiji, u to ime pobijene su stotine tisuća ljudi, rastjerane stotine tisuća, popaljene kuće, škole, bolnice, crkve, srušena groblja, raketirani i bombardirani gradovi i sela. Ma to narod i pojedinac kojemu je do odgovornosti za vlastiti život (a prava ljubav počima od sebe), ne može zaboraviti, ne zato da se osvećuje nego da ne dopusti da se isti zločin ponovi.
Hrvatskoj je komunistička JNA ukrala oružje Teritorijalne obrane. Tzv. međunarodna zajednica je i Hrvatima i Bošnjacima i Albancima uvela embargo na uvoz oružja, kao i Srbiji koja je imala svoju vojsku tzv. JNA.
Ali: unatoč tome, Srbi su izgubili ovaj rat!!! (To je još jedino što će se pamtiti. I ako išta bude odgađalo nove sukobe na ovom području, onda će to biti svijest i Srba i Hrvata da su Srbi unatoč ogromnoj premoći u naoružanju izgubili rat!!!).
I sada, umjesto da se prizna odgovornost za rat, da se osudi komunistička JNA i velikosrpka ideja kao uzročnici rata, a zločini i zločinci svih strana kazne, sada opet stupa na scenu "srbobranština", te ne možemo ni za najsitniju utjehu onima koji su bili žrtve, iz usta srpskih političkih predstavnika čuti osudu velikosrpske ideje, u ime koje je rat vođen i ljudi pobijeni. Dapače, predstavnici srpske politike u Hrvatskoj ne znaju odgovoriti na jednostavno pitanje: Tko je srušio Vukovar? S druge strane u pomoć im dolazi i na scenu se pojavljuje hrvatska politička elita (kao i prije sto godina, prije 80 godina, prije 50 ili 20 godina, sada naravno samo druga imena), koja zločin za počinjanje rata u ime obrane komunizma i velikosrpske ideje želi podijeliti "ravnomjerno" na sve sudionike u ratu: i one koji su napadali da bi osvojili tuđe teritorije ili teritorij svoje domovine očišćen od svih koji nisu Srbi pripojili Srbiji, i one koji su se branili na svom pragu jer je on jedini koji imaju. Time hrvatska politička elita u medijima i na političkim funkcijama ponavlja istu katastrofalnu politiku svojih predšasnika kako onih iz Khuenova razdoblja što je raširilo vrata neredima i atentatima (pa i onom iz 1914.), tako i onih koji su dopustili stvaranje jasenovačkog mita, koji je postao glavna isprika za rat 1990.-1995. Sukobi nisu i neće biti izbjegnuti lažima, samoobmanama, nego istinom. Sada se koristi trenutačna apatija razočaranoga naroda i do besvijesti se potenciraju promašaji u politici 90-ih, da bi se moglo cijelu obranu i stvaranje same države kriminalizirati, ogaditi i na kraju je prepustiti na milost "integracijama" i "integratorima" da je "integriraju" na svoju sliku i priliku. Jugoslavenština se ponovno pomalja s nekim svojim istinama o "jednakoj krivnji svih nacionalizama", pa čak i o "agresiji" Hrvatske na susjedne zemlje. No, uvjeren sam da neće Rugoba postati Ljepota ako obuče odijelo Ljepote na sebe. Tako ni ta obnovljena jugoslavenska misao neće postati ljepša ako se odjene u ruho "multiperspektivnosti", "civilnog društva" i "demokracije" na sliku onih koji su cijele narode razoružali i izručili na klanje komunističkoj JNA 1990./91. Hrvatska politička elita u medijima i na političkim funkcijama isisava memoriju nama u Brodu, u Vinkovcima, u Osijeku, u Vukovaru (tko uopće spominje Ćelije), koji smo doživjeli sva bombardiranja i ubojstva i pokope naše djece (u Slavonskom Brodu 28 djece je ubijeno), pa i nerođene (ako smijem reći da se ne bude optužen za ideologizaciju od mnogih novokomponiranih demokrata), roditelja, braće i prijatelja i rođaka. I žele nas na silu preko TV Zagreb, mnogih plaćenih novinara itd. uvjeriti oni koji sve ovo nisu doživjeli, da smo mi doživjeli ne ono što smo doživjeli, nego ono što nam oni kažu da smo doživjeli. I onda to, da bi ispalo mudro i učeno, u povjesničarskim krugovima zovu "multiperspektivni pristup", a u političkom prizemlju i podzemlju zovu "individualizacija krivnje".
A što je to i kako to izgleda u praksi? To znači: godinu dana uzbuna, stotine luna i tisuće krmača, i stotine tisuća granata i stotine mrtvih i uništene kuće i suživot sa štakorima po podrumima - to nije rat, to nije bit onoga što se dogodilo 1990.-1995. Bit je i dogodilo se samo to što je netko, neki Hrvat ili netko drugi u tim prilikama ubio jednog ili više Srba. To je karakteristika rata koji je pretutnjao preko naših života u Gospiću, Osijeku, Vukovaru, sutra će na red doći Vinkovci, Brod itd.
Da budem jasan: daleko od mene da bih branio ijednog hrvatskog lopova i ubojicu zato što je Hrvat!!! Samo se pitam: Zašto TV Zagreb i njezini preskupi novinari čije honorare ne smijemo znati iako ih mi plaćamo, jednakim žarom ne traži odgovornost i ne spominju preko tisuću mrtvih (a tu ima i Mađara, i Rusina, i Židova, i Ukrajinaca a ne samo Hrvata) u Osijeku? Zašto se ne traži odgovornost za bombardiranje Broda i 28 djece ubijene u Brodu barem onako uporno kako se traži za ubojstvo male nesretne mučenice Zec? Zašto se ne podižu optužnice protiv onih koji su 1991. razarali Lipik i Pakrac i Daruvar? Pa tu nisu ubijeni samo Hrvati? Ako ove pravedne kazne ne traže hrvatske vlasti jer im tako diktira tzv. Međunarodna zajednica kao uvjet za ulazak u "europske integracije", pitam se zašto to, ako iskreno žele pomirenje i iskreno traže da svi zločinci jednako budu osuđeni, ne traže Srbi iz Hrvatske odnosno njihovi politički predstavnici od hrvatskoga državnog odvjetništva, ili ako ovo neće ili ne smije, zašto to ne traže pred europskim sudištem? (Kad sam pitao čelnika HHO zašto on ne traži odgovornost za sve ubijene, odgovorio mi je da je plaćen da traži odgovornost samo za ubijene Srbe).
Nema mira bez istine (ma kako god to frazerski nekom izgledalo)! Nema mira bez preuzimanja odgovornosti! Ni uz najbolju volju ne mogu se prisjetiti većeg skupa Srba 1990/91. na kojem se protestiralo protiv rata. Čast glasu onih dvoje ili troje koje sam čuo. Mislim da u Hrvatskoj mora, konačno, ogromna većina postaviti presudno pitanje: Gdje je tko bio kada je hrvatska država stvarana? Hoće li ovaj rat za istinu o uzrocima naše zajedničke nesreće opet proći bez širokog doprinosa Srba u Hrvatskoj?! Pa kao što mir između Hrvata i Srba nije donio Khuen svojim diktatom da se ne spominje srpski dio krivnje za sukob 1902., kao što ga nije donio mit o milijunu ubijenih Srba u Jasenovcu, tako mir neće donijeti ni ovo krivotvorenje Domovinskog rata pa makar ga diktirao i Haag, koji stvara i ruši političke karijere hrvatskih političara.
Ovako kako se sada na sceni prikazuje Domovnski rat, on će nam uskoro biti, pa gotovo i jest, novi mlinski kamen oko vrata kao naroda za cijelo 21. stoljeće (i duže), kao što je "Jasenovac" bio pola stoljeća. Kroz tih pola stoljeća su komunisti uništavali egzistencije svakoga tko se usudio dovesti u pitanje njihov mit o Jasenovcu jer im je on omogućio da vladaju pola stoljeća. Na njemu su počeli rat za svoj spas 1991. potpomognuti velikosrpskom idejom.
Ako su Hrvati preuzeli odgovornost za zločin u Jasenovcu, Srbi moraju preuzeti odgovornost za izazivanje rata 1990./95., zločine koji su počinjeni u ime velikosrpske ideje u tom ratu. Sve ostalo što se u tom ratu dogodilo, zločini sa svih strana brzo će se riješiti. Ne bude li preuzeta odgovornost sada, uzalud svi novci koje sasipa Europa u džepove pojedinaca iz tzv. Nevladinih, tzv. Demokratskih, tzv. Građanskih udruga, i svih drugih samozvanih pomiritelja, čistača savjesti i karijerista svih boja koji za tuđe, istina skupe novce, bi nas htjeli "suočiti s prošlošću". Kao: oni su tobože prosvijetljeni (čitao sam u romanima i gledao sam u filmovima kako oči podlaca zabljesnu kada vide puno novaca) pa oni znaju što smo mi doživjeli, i eto baš su oni pozvani da nas u tome pouče.
Uvjeren sam u jedno: unatoč globalizaciji svega stvorenog, srpsko-hrvatski spor neće se rješavati ni u Londonu, ni u Parizu, ni u New Yorku, ni na Dedinju, ni u Banskim dvorima ni na Pantovčaku, nego će ga rješavati male baje i barbe iz posljednjega slavonskog i dalmatinskog sela. A ova gospoda mogu im pomoći samo ako budu uvažavala njihova stradanja i borila se za istinu. A i oni u Londonu i u Parizu i u New Yorku i na Dedinju i u Banskim dvorima i na Pantovčaku svi znaju tko je agresor, u ime koje ideje je i na koga je u bivšoj Jugoslaviji izvršena agresija, pa onda neka se iz te perspektive sudi za svaki zločin: jednako za 1000 Osječana neSrba i 29 Srba, 28 djece ubijeno u Brodu i mučenice Zec u Zagrebu, pa sve redom od Ćelija i Škabrnje i Tordinaca i Tovarnika i Vukovara i Vinkovaca i Pakračke poljane do onih 136 ubijenih Srba u Oluji. Pri tome bi bilo lijepo čuti, da se čistači savjesti hrvatskog naroda barem toliko zauzmu i barem toliko puta s poštovanjem spomenu 28 ubijene djece u Slavonskom Brodu, kao što s pravom spominju ime male srpske mučenice iz Zagreba. Ovako nam se čini da oni svoje misli crpe ne iz svoje glave i srca nego iz tuđih novčarki.
Dosadašnje ponašanje i tih tzv. Građanskih udruga, ponašanje većine medija u Hrvatskoj, napose TV Zagreb (koju svi plaćamo), koja sustavno samo govori o zločinima nad Srbima, tako da se dobiva dojam da je rat 1990.-1995. zbir zločina nad Srbima, sporost vlasti i sudbene i izvršne i zakonodavne da se pravdi privede svakoga tko je počinio zločin bez obzira na želju i odabir tzv. Međunarodne zajednice, ne može nas uvjeriti u drugo nego samo u jedno: povijest se ponavlja. A ponavljače povijest kažnjava. Od ponavljača povijest uzima danak u krvi. A njega je uvijek plaćao samo narod. Kao što je uvijek i samo narod osvajao slobodu.